Ljudska patnja zarobljena u trenutku da bi svijet mogao vidjeti.
Slika vrijedi tisuću riječi. A ponekad, slika krije tisuću suza, slomljeno srce i razbijenu dušu. Ponekad su slike vapaji za pomoć onih koji ne mogu govoriti sami za sebe.
Izum kamera omogućio je čovječanstvu da uhvati neke od najčarobnijih i najtoplijih trenutaka, ali i neke od najokrutnijih.
Ovo je lista od 12 najviše srcaparajućih fotografija ikad uslikanih.
Djevojčica iz Sirije
Nijedno dijete ne smije doći u dodir s pištoljem, a još manje znati koje su posljedice njegove uporabe. Zato je, kada je u javnost izašla fotografija djevojčice iz Sirije koja je digla ruke u zrak zbog straha da je kamera kojom je snimljena pištolj – izazvala je šok u društvu.
Nažalost, četverogodišnja Hudea, djevojčica sa slike, nije bila jedino sirijsko dijete upoznato s monstruoznošću oružja i ratom. Fotograf Osman Sağırlı koji je snimio fotografiju u izbjegličkom kampu Atmeh u Siriji rekao je ovo o iskustvu:
“Koristio sam teleobjektiv, a ona je mislila da u rukama imam oružje. Shvatio sam da je prestrašena nakon što sam pogledao u nju pa u fotografiju jer je grizla usnice i podigla ruke. Obično djeca pobjegnu, sakriju lice ili se nasmiješe kada vide kameru. Vidjeti što su pretrpjeli ima više smisla vidjeti ne kroz odrasle, već kroz djecu. Djeca su ta koja odražavaju osjećaje svojom nevinošću.”
Lice gladi
Glad u Henanu trajala je od ljeta 1942. do proljeća 1943. i prouzročila je gladovanje nevjerojatnih dva-pet milijuna ljudi. Povrh toga, četiri milijuna je napustilo regiju.
Tako visoke brojke bile su rezultat rata, suše koja je značajno smanjila žetvu i bolesti koje su potresle regiju. Američki novinar Theodore White izvještavao je izravno iz Henana za Time Magazine i napisao da ljudi masovno čine samoubojstvo i da roditelji prodaju svoju djecu za manje od deset dolara.
U takvom je neredu snimljena fotografija izgladnjelog čovjeka koji jede koru drveta ispred britanske ambasade. Njegov očaj može se osjetiti samo gledajući fotografiju.
Hrabrost i milost
Dana 13. studenog 1985. eruptirao je vulkan Nevado del Ruiz u Kolumbiji i zbrisao grad Armero ubivši više od 20.000 ljudi od 29.000 stanovnika.
Jedna od žrtava tragedije Armero bila je 13-godišnja Omayra Sanchez čije su noge ostale zarobljene ispod zida od cigle kada je vulkanski tok blata pogodio njezinu kuću. U nemogućnosti sigurne amputacije i oslobađanja Omayre, liječnici i spasioci su zaključili da je najhumanije zadržati djevojčicu mirnom i pustiti je da umre.
Samo nekoliko sati prije nego što je preminula, nakon što je bila zarobljena 60 sati, stigao je fotograf Frank Fournier i snimio sada već poznatu fotografiju Omayre. Fotografija je proglašena za World Press Photo godine i služi kao upečatljivi podsjetnik na drugu najsmrtonosniju vulkansku erupciju 20. stoljeća.
Više pročitaj na: Omayra Sánchez bila je zarobljena u blatu kad je fotograf zabilježio njezine posljednje trenutke
Slomljeni otac
Ovo je jedna od onih fotografija koje morate dvaput pogledati da biste shvatili o čemu se radi. Isprva izgleda kao običan čovjek koji sjedi na trijemu i gleda u nešto. Ali to “nešto” su ljudski ostaci: noga i ruka. Zapravo, pripadaju njegovoj petogodišnjoj kćeri.
Mladu djevojku ubili su nadzornici Anglo-Belgian India Rubber Company. Razlog? – Čovjek nije uspio napraviti svoju dnevnu kvotu gume. Čovjekova žena je također ubijena. Njegova kćer se zvala Boali.
Bez obzira na doba i društvo, čin predstavlja barbarstvo u njegovom najčišćem obliku.
Zahvalnost
Ako ste se ikada zapitali kako izgleda lice zahvalnosti – evo ga. Slika iznad prikazuje 12-godišnjeg brazilskog dječaka, Diega Frazão Torquatoa, kako svira violinu na pogrebu svog učitelja. Evandro Silva, učitelj, bio je osoba koja je pomogla Diegu da pobjegne od siromaštva i nasilja. Silva je ubijen tijekom mafijaške pljačke u listopadu 2009.
Nažalost, Diego koji je bolovao od leukemije od svoje četvrte godine, umro je već sljedeće godine od komplikacija nakon uklanjanja slijepog crijeva. Violinisti koji su svirali na pogrebu njegovog učitelja svirali su i na Diegovom sprovodu.
Ljudska okrutnost
Kad ljudska okrutnost, neznanje i pohlepa ne poznaju granice ovo je rezultat: ljudski zoološki vrt. Ovdje je na fotografiji jedna od “egzotičnih atrakcija” zoološkog vrta – mlada filipinska djevojka s rukama vezanim za cjepanicu.
Od kraja 19. i početka 20. stoljeća, takvi nehumani “eksponati” mogli su se naći u Parizu, Hamburgu, Barceloni, Londonu, Milanu i New Yorku. Posjetitelji bi se često rugali porobljenim odraslima i hranili djecu.
Najgore od svega? – Ova fotografija je stara nešto više od jednog stoljeća.
Opširnije na: Sramotna povijest ljudskih zooloških vrtova: prikazivanje ‘egzotičnih stranaca’ prestalo je tek prije 60 godina
Beskućnik
Patnja djece je ta koja u nama izaziva najdublju bol u srcu i zaštitnički instinkt. CIWEM-ov fotograf za okoliš 2011., Chan Kwok Hung, i njegova fotografija “Beskućnika” savršen su primjer za to.
Dok je bio u Katmanduu, glavnom gradu Nepala, Hung je fotografirao dvoje male djece beskućnika koja su živjela na ulici sa svojom bakom. Svaki dan, dvoje braće i sestara odlazilo bi na obližnje smetlište i pretraživalo ga ne bi li pronašli bilo što vrijedno za prodati. Ali ako to nisu uspjeli, bili su kažnjeni – najstrože.
Hrabri dječak Nagasakija
Ono što je mladi japanski dječak pokazao kada je doveo svog mrtvog brata na krematorij nije bila samo ljubav, već i hrabrost i staloženost čovjeka nekoliko puta starijeg.
Fotograf Joe O’Donnell bio je na mjestu gdje su kremirani oni koji su izgubili živote u bombaškom napadu u Nagasakiju. Ovo su bile njegove riječi o tome što se dogodilo nakon što je došao na red da svog mlađeg brata preda djelatnicima krematorija.:
“Dječak je stajao uspravno i ne mičući se, promatrao plamen. Grizao je donju usnu tako jako da je zasjala od krvi. Plamen je gorio tiho kao da sunce zalazi. Dječak se zatim okrenuo i šutke otišao.”
Opširnije na: Hrabri dječak Nagasakija
Ostavljena da umre
Fotografija koju je u srpnju 1913. napravio francuski fotograf Albert Kahn prikazuje mladu Mongolku koja se pokušava osloboditi sanduka. Osuđena je na smrt od gladi jer je navodno počinila preljub. Zdjele ispred nje u početku su bile napunjene vodom, a nakon što je molila za malo hranu, dobila je nešto.
Međutim, krajnji ishod bila je smrt bez obzira koliko se proces produžio. Metoda izvršenja naziva se “Immurement”. Nehumana metoda prakticirana je u Mongoliji do početka 20. stoljeća.
Krvava subota
Stvarni utjecaj katastrofe najbolje pokazuju fotografije snimljene nedugo nakon što se dogodila. Dana 28. kolovoza 1937. nastala je jedna takva fotografija.
Fotograf H. S. Wong snimio je ovu bolnu fotografiju bebe koja plače neposredno nakon što je Japan bombardirao željezničku stanicu u Šangaju. Bio je to napad na civile u kojem je ubijeno 1500 ljudi. Čekali su na evakuaciju i uglavnom su bile žene i djeca.
Neposredno nakon bombardiranja, čovjek je prolazio kroz ruševine i spašavao djecu. Dijete na fotografiji bilo je prvo koje je spasio. Zatim je otišao tražiti druge.
Lešinar koji čeka svoju gozbu
U ožujku 1993., dok je bio u misiji UN-a u Africi, fotograf Kevin Carter snimio je fotografiju koja mu je donijela Pulitzerovu nagradu.
Dok je slikao žrtve gladi, Carter je naletio na izgladnjelo dijete. Dijete se srušilo na zemlju od gladi. Iza je vrebao sup koji je čekao da ulovi dijete. Carter je fotografirao prizor i otjerao supa.
Nakon snimanja fotografija, Kevin je sjeo pod drvo i plakao. Četiri mjeseca kasnije počinio je samoubojstvo. Dio njegove poruke o samoubojstvu glasio je:
“Progone me živa sjećanja na ubojstva i leševe, bijes i bol … na izgladnjelu ili ranjenu djecu, na luđake sretne zbog okidača, često policiju, na ubojice krvnike…”
Opširnije na: Kevin Carter: Poznati fotograf počinio samoubojstvo nakon dobitka Pulitzerove nagrade
Najviše srceparajuća fotografija
Većina nas je upoznata sa slikom trogodišnjeg dječaka iz Sirije, Alana Kurdija, čije je tijelo 2. rujna 2015. izbačeno na obalu plaže u Bodrumu u Turskoj. Slika je “eksplodirala” u medijima i označena kao “Najsrceparajuća fotografija”.
Dječak se utopio bježeći od rata u Siriji sa svojom obitelji. Prelazili su Egejsko more pokušavajući stići do Grčke kada se njihov čamac prevrnuo. Utopilo se 12 ljudi, uključujući nekoliko djece, podsjećajući svijet još jednom na strahote i očaj rata.
“Kad odrasli ratuju, djeca ginu.”
— Elie Wiesel, dobitnik Nobelove nagrade za mir
