Mnogi vjeruju da je povijest tema koja nam pomaže istražiti svoje prave korijene. Međutim, ono što većina ljudi ne zna jest da je povijest koju čitamo u knjigama samo mali postotak stvarne istine. Dok je stvarna, mračna stvarnost našeg svijeta maskirana.
Eksperiment u mentalnoj instituciji Vipeholm
Karijes je bio uobičajen kasnih 1800-ih, nakon čega su uslijedile 1900-e. Ljudi su uglavnom imali problema s karijesom i malo su vodili računa o oralnoj higijeni.
To je dalo zadatak stomatolozima da istraže više o korijenskom uzroku problema i otkriju kako toliko ljudi ima jedan povezujući, zajednički problem.
Uz proračun švedske industrije šećera, stomatološka industrija i švedska vlada krenuli su u istraživanje – osobito izučavanje procesa nastanka karijesa.
Eksperimenti su započeli sredinom 1940-ih, a subjekti su odabrani iz mentalne institucije Vipeholm.
Razlog je bio taj što su pacijenti koji su bili mentalno poremećeni nisu imali mnogo pristupa slatkišima i imali su relativno manje problema sa zubima od ostatka ljudi u zemlji.
Eksperimenti su započeli kao “ispitivanja vitamina”, uz puni pristanak i podršku švedske vlade, jer vitamini nisu predstavljali nikakvu moguću prijetnju zdravlju.
Kako je eksperiment trajao još dvije godine, dentalna industrija odlučila je smanjiti vitamine i umjesto njih koristiti slatke bombone. Studija se držala se u tajnosti.
Dugi niz godina pacijenti su dobivali velike doze slatkih proizvoda i bombona koji su im se lijepili za zube. Kod oko 2125 ispitanika pojavio se trajni karijes, a više od polovice pacijenata imalo je trajno pokvarene zube. Istina o eksperimentu nije bila razotkrivena sve do ranih 2000-ih.
Stomatolozi su prekršili svu medicinsku etiku u radu jer ispitanicima nije pružena dentalna njega, nisu provedena ispitivanja da bi se otkrilo ima li neki pacijent dijabetes, što je eksperiment učinilo smrtonosnim, niti su ispitanici bili upoznati s drastičnim učincima pokusa.
Vlada i industrija šećera nisu bili sretni zbog onoga što se dogodilo i zabranili su daljnje takve istrage u budućnosti. Ipak, šteta je učinjena.
Radijske djevojke – nisu ni znale, a trovale su se radijem
Tijekom Prvog svjetskog rata, svijet se suočio s hitnom potrebom da se svi ljudi okupe i vode ratove za svoje zemlje. Kod kuće, žene su se borile za svoje.
Odjednom su žene u kućanstvima morale preuzeti odgovornost zarađivanja, obavljanja poslova itd., što su u početku muškarci radili. Morale su igrati veliku ulogu u društvu.
Tvar pod nazivom “radij” uvedena je oko 20 godina prije rata, otkrili su je francuski fizičari Marie Curie i Pierre Curie, ali malo se znalo o njezinim svojstvima i učincima.
United States Radium Corporation stvorila je novu svjetleću boju ekstrakcijom radija i njegovom daljnjom preradom.
Boju su nazvali “Undark”, jer bi svijetlila u mraku. Boja se koristila za isticanje detalja na satovima i vojnim brojčanicima, a kako je proizvod stekao slavu, počela se koristiti za sve više detalja na proizvodima.
Korporacija je zaposlila oko 4000 žena zbog visokih zahtjeva za bojom, a žene su uživale u poslu jer je bio pošteno plaćen.
Većina žena bojala bi usne i zube prije odlaska na zabavu kako bi privukla pozornost ljudi. Dok su druge koristile metodu koju im je uputila organizacija, a koja ih je tjerala da oštre vrh kista pritiskom između usana prije svakog nanošenja kako bi bile preciznije.
Na ovaj ili onaj način, žene su se izložile velikoj količini radija. Nisu znale da je radij vrlo toksičan i da ima mnoge fizičke nuspojave.
Do 1925. smrt se počela uvlačiti u objekte USCR-a. Većini su ispali zubi, dok su nekim ženama morali izvaditi donju čeljust jer su progresivno rasle prema abnormalnosti. Kad se stvar pročula, korporacija je zanijekala bilo kakvu umiješanost, ali 1927. godine žene su uspjele dobiti pravnu pomoć.
Sud je presudio da će svaka žena dobiti 10000 dolara i još 600 dolara godišnje plus 12 dolara tjedno dok god su žive. Osim toga, sud je obvezao tvrtke da snose sve pravne i troškove liječenja sirotih žena. Pravni presedani nastali su zahvaljujući velikoj podršci javnosti i medija koja je uspostavila mnoge standarde zaštite na radu u SAD-u koji su na snazi i danas.
Razina zračenja koju su neke žene podnosile jednostavno je nevjerojatna. Više od 80 godina kasnije, njihovi grobovi i dalje zrače, što zorno prikazuje Geigerov brojač.
20 000 djece bez roditelja postala su mentalni bolesnici zahvaljujući kanadskoj vladi
Siročad su namjerno označavana kao psihički bolesna djeca i trpjela su fizičko zlostavljanje.
Quebec, prekrasna kanadska pokrajina u kojoj je francuski službeni jezik, poznata je po hokeju, hrani zvanoj poutine i javorovm sirupu. Ovo živahno mjesto ostavlja trag na francusko-kanadskom filmu, glazbi i književnosti. Montreal, Quebec City i planine Laurentian dom su muzeja, povijesnih katedrala i mogućnosti rekreacije na otvorenom.
Ipak, Quebec je dokaz koliko povijest krije tajne: 1940-ih i 1950-ih, siročad u ovoj pokrajini slana su u psihijatrijske bolnice i trpjela su kršenja ljudskih prava.
Prvi mandat Mauricea Duplessisa kao premijera Quebeca započeo je 1936. i završio 1939. Zatim je služio od 1944. do 1959. Duplessis je održavao pozitivan odnos s Katoličkom crkvom, a religija je tada igrala veliku ulogu u svakodnevnom životu. Crkva je nadzirala sirotišta, a prodaja kontracepcijskih sredstava u Quebecu je bila zločin. Žena koja je pobacila otišla je u zatvor.
Siročad u Quebecu nazivana su “djecom grijeha”. Od njih se nije tražilo da idu u školu i nisu znali jasno govoriti ni pisati. Djeca predškolske dobi nisu znala držati žlicu. Starija djeca imala su osnovne vještine pismenosti i lošu higijenu jer nisu bila naučena kako se brinuti o sebi. Sva siročad je bila zanemarena.
Kanadska savezna vlada davala je velikodušnu količinu novca onima koji su se brinuli o mladim osobama s mentalnim bolestima. Duplessis i Katolička crkva tvrdili su da je 20.000 siročadi u Quebecu psihički bolesno i poslali su ih u azile. Odjednom je bilo puno manje siročadi i vraški puno više psihijatrijskih pacijenata.
Siročad iz Quebeca 1940-ih i 1950-ih bila su premlaćivana i verbalno maltretirana. Udarani su šipkama i bili su uključeni u medicinske pokuse. Neki su bili podvrgnuti elektrošokovima i lobotomijama. Ta su djeca bila poznata kao “Duplessisova siročad”, a Duplessisova vladavina bila je poznata kao “Velika tama”.
Nakon što su pušteni, siročad su se borila s problemima mentalnog zdravlja i nezaposlenošću. Oko 78% siročadi iz ovog vremenskog razdoblja prijavilo je poteškoće u održavanju normalnog, zdravog odraslog života.
Vlada Quebeca se ispričala 1999., ali Katolička crkva nije priznala svoju ulogu u ovom dehumanizirajućem poglavlju povijesti pokrajine. Godine 2018. objavljena je knjiga pod nazivom “The Home for Unwanted Girls”, u kojoj se naglašava kako je siroče po imenu Elodie, koje je imalo oca protestanta i majku Francuskinju katolkinju, pretrpjelo užasan tretman časnih sestara. Knjiga je postala bestseler u Kanadi.
Nekoliko siročadi podnijelo je kolektivnu tužbu u ožujku 2018., travnju 2018. i srpnju 2020.
Vladar koji je spasio prirodu
Džingis-kan je vladar kojeg ne treba predstavljati.
Povijest je puna detalja o njegovim jezivim izdacima tijekom kojih je proširio svoje Carstvo i učinio ga moćnim Mongolskim Carstvom tijekom 13. i 14. stoljeća. Carstvo je trajalo stoljeće i pol u kojem su nemilosrdno pobili preko 40 milijuna ljudi.
Moglo bi se pomisliti da takvo nešto nikome ne može učiniti dobro. Ali njegova ubojstva dala su prirodi način da se vrati u život. Mjesta koja je iselio ubrzo su se zbog brzog rasta drveća pretvorila u šume, a iz okoliša je uklonjeno oko 700 milijuna tona ugljičnog dioksida, koliko godišnje nastane korištenjem vozila na cestama.
On je prvi čovjek u povijesti koji je stvorio ovaj efekt globalnog hlađenja; međutim, sve je to bilo nenamjerno. I po koju cijenu?
Magdalenin azil
Od 1837. do 1996., praonica Donnybrook u Dublinu, Irska, napredovala je. Pružila je dom tisućama žena, ali protiv njihove volje. Žene bi pružale usluge pranja rublja pod nadzorom časnih sestara koje bi se brinule o njima. Bio je to cijeli lanac takvih mjesta nazvanih “Magdalenin azil”, koje su postavile katoličke i protestantske crkve.
Centri su tvrdili da će rehabilitirati žene koje su zalutale od svoje vjere i koje bi na bilo koji način prkosile vjerovanjima crkava.
Žene su stavljane u ove institute za manje zločine kao što je koketiranje. Ako bi bile uhvaćene, žene su stavljane u te institute bez njihova pristanka.
U početku bi dobile blažu kaznu, no kasnije bi časne sestre odlučivale jesu li žene spremne otići u svijet ili ne. Nazvali su je Rehabilitacija za “pale žene” koje su prkosile normama vjere i društva.
Žene koje su radile u praonici nisu bile ništa plaćene; oduzeta su im imena i identificirane su brojevima koji su im dodijeljeni.
Moglo bi vas zanimati
Nije tako jednostavno kao što mislite: Tko je ubio najviše ljudi u povijesti?
Kandidati za to tko je ubio najviše ljudi u povijesti kreću se od despotskih vođa do imperijalnih vladara, od kojih…
Nehumano postupanje držano je podalje od svijeta kada je istina o tim ustanovama konačno otkrivena 1996., a vlada je na kraju zabranila i zatvorila svaki institut u Donnybrooku.
