Ljudi u gradu na Aljasci bili su suočeni sa ozbiljnom zaraznom bolesti. Pas po imenu Balto jurio je kroz užasnu mećavu kako bi im spasio živote.
Stanovnici gradića Nome na Aljasci 1925. godine suočili su se s potencijalno smrtonosnom epidemijom i vrlo malom mogućnosti za njihovo spašavanje. Više timova sa psećim zapregama priskočilo im je u pomoć, a stanovnici i dan danas slave jednog nevjerojatnog heroja.
U siječnju te kobne godine, liječnici u Nomeu počeli su svjedočiti simptomima difterije među nekim građanima. To je dalo dovoljno razloga za brigu: Do 1921. godine zarazna bolest nosa i grla već je dovela do smrti više od 15.000 američkih građana.
Bolest je predstavljala posebnu opasnost za izolirane gradove, jer se liječenje često moglo naći gotovo isključivo u urbanim središtima. U slučaju Nome, jedini lijek, antitoksin, nalazio se više od 800 kilometara daleko u Anchorageu. Dodajte tome brutalnu aljašku zimu koja je onemogućila gotovo sve oblike putovanja, a smrt se činila neizbježnom.
Ipak, tim vozača psećih zaprega pokušao je poštedjeti stanovnike tog kraja. Udružili su svoje resurse i počeli prelaziti surov teren u štafeti poznatoj kao “Velika utrka milosrđa” ili “utrci za serum” 1925. godine.
I tako je sve započelo 27. siječnja 1925. s prvim vođom “Wild Bill” Shannon.
Pokupivši serum u Nenani, koji je vlakom prevezen u Anchoragea, Shannon i njegov tim pasa probijali su se na -50 stupnjeva prema Nomeu. Izgubivši četiri svoja psa na tom putu i s nosom koji mu je pocrnio podlegavši ozeblinama, Shannon je predao serum koji je nekoliko puta prenošen prije nego što je stigao do tima koji je vodio Leonhard Seppala.
Glumac rođen u Norveškoj i stanovnik Nomea, Leonhard je iz Sibira predvodio je ekipu haskija kako bi vukli saonice koje pokrivaju njegov dio putovanja ujedno i najtežu dionicu. Leonhardov 12-godišnj pas Togo vodio je čopor.
Na povijesnoj vožnji 1925. godine, Togo je vodio Leonhardov tim preko 274 kilometara pri temperaturama radi vjetra koje su dosezale i do -30 °C. Preko prostranih smrznutih jezera i penjući se 5000 metara uz planinu Little McKinley, tim je putovao sve dok nije stigao do Charlieja Olsona , koji bi serum prenio do Gunnar Kaasena, koji je završio preostalih 89 km. nevjerojatnog putovanja.
S Gunnarom upoznajemo psa imena Balto, nevjerojatnog junaka ove priče. Prije testiranja seruma nitko nije mogao predvidjeti da će crno-bijeli sibirski haski ući u povijest. Balto je bio sporo radeći i kao takav obično bi se zanemario kad bi vođe postavili pse da vode tim.
To se promijenilo u zimu 1925. godine kada je Gunnar izabrao Balta da vodi tim i isporuči serum stanovnicima Nomea. Gunnar je 2. veljače isporučio serum spasa doktoru Welchu iz Nomea, samo šest dana nakon početka utrke.
Od nešto više od 1.000 kilometara kojih su prošli 20 vlasnika i oko 150 njihovih pasa, Balto i Gunnar prešli su samo posljednjih 89. To ne znači da Balto nije zaslužio svoju pohvalu. U jednom trenutku uhvaćen u mećavu koja je bila previše pogubna da bi Gunnar mogao vidjeti put pred sobom, Balto je predvodio put i nikada nije skrenuo s kursa.
Možda zato što je Baltovo krzneno lice prvo ušlo u uznemireni grad, stanovnici Nomea i čitav svijet odmah su proslavili psa.
Gotovo je za kratko vrijeme postao poznato ime svakog kućanstva, a grad New York počastio ga je kipom u Centralnom parku Manhattana godinu dana nakon povratka, koji se i danas tamo nalazi. Godine 1995. Universal Pictures je objavio animirani dječji film koji prikazuje njegovo putovanje, čime je pridonio očuvanju njegove ostavštine.
Balto je umro 1933. u dobi od 14 godina. Njegovo je tijelo sačuvano i još se može vidjeti u muzeju Cleveland u Clevelandu, Ohio.
