Dan vjenčanja i vjenčani veo nekada nisu nužno ovisili o ljubavi u smislu kako romantika unosi brakove ovih dana. Više se radilo o kovanju mostova između dviju obitelji i održavanju ekonomskog i društvenog statusa. Međutim, iz brojnih izvještaja kojima raspolažemo jasno je da je dan vjenčanja bio važan događaj u kalendaru u staroj Grčkoj i starom Rimu. A takva je bila i odjeća nevjeste; njezin je ansambl odjeven samo jednom i dobio je toliko pažnje kao vjenčanica danas.
Jedan vrlo intrigantan detalj mladenkine odjeće u starom Rimu bio je njezin veo, koji je bio neophodan dio odjeće za dan vjenčanja. Nazvan flammeum, pokrivao je mladenkinu glavu, ali ne i njezino lice kao što je moderna tradicija, i bio je dovoljno velik da se omota oko nje. Postoje neke nedoumice oko flammeuma i stručnjaci se nisu složili oko njegove boje, ali čini se da je njegova svrha jasnija.
Budući da je riječ bliska latinskom “flamma”, što znači plamen, neki to uzimaju kao nagovještaj da je veo starorimske nevjeste mogao biti crven. Ali ne podržavaju svi tu teoriju. Više izvještaja kaže da je veo bio obojen tamno žutom bojom; Rimski autor Plinije Stariji (23-79. AD) uspoređuje flammeum s bojom žumanjka. Također piše: “Razumijem da je žuta bila najranija boja koja je bila visoko cijenjena i da je bila ekskluzivna privilegija ženama za njihove svadbene velove.” Druga rimska literatura ukazuje da su bili obojeni luteumom, ili luteolinom, žutom bojom koja se i danas koristi u bojama i za bojenje kože.
Bez obzira na boju, postoji konsenzus da će veo učiniti da nevjesta izgleda kao da je plamen svijeće. To je navodno učinjeno kako bi se otjerali zli duhovi koji bi mogli zaprijetiti da pokvare poseban dan. U nizu teorija o funkciji mladenkina vela, čini se da je ova najdraža: zbuniti duhove.
Možda nikada nećemo biti posve sigurni u njegovu simboličku prirodu, ali ova tradicija arhaičnog korijena uspostavila se kao sredstvo kamufliranja starorimske nevjeste iz stiska zla. Slično bi bilo i među starim Grcima, prema izvorima.
Postoje i druge tradicije iz tog vremena koje i danas slijedimo. Od djeveruša se navodno tražilo da obuku istu haljinu kao i mladenka, kako bi donijele sreću i mladenki i mladoženji.
Odgovarajuće haljine su, opet, trebale zbuniti sve duhove koji bi mogli prisustvovati ceremoniji vjenčanja kako bi proklinjali one koji ulaze u doživotnu zajednicu. Među nekoliko haljina sličnog izgleda u gomili, duhovi ne bi mogli prepoznati tko je mladenka.
Ipak, masivni vjenčani veo mladenke mogao je imati i više funkcija, poput sprječavanja bijega na veliki dan i uvjeravanja da će biti sigurno isporučena kako bi položila zavjet. Po zaštitnim svojstvima prepoznati su i ostali elementi mladenkine svadbene odjeće, poput kompleta nakita koji bi je krasio.
Navodno je ispod svadbenog vela mladenka nosila jednostavnu bijelu haljinu, koja je bila tkana na tradicionalan način. Čak je i tkanina, obično vuna, odabrana jer su ljudi vjerovali da je to “sretna” tkanina, opet namijenjena odvraćanju zla. Oko mladenkina struka vuneni pojas bio bi vezan u komplicirani Herkulov čvor (dakle “vezivanje čvora”) koji je trebao odvezati samo njezin muž.
Mnoge od tih mjera opreza smatrale su se nužnima jer su ljudi vjerovali da je mladenka u nezaštićenom položaju. Izlazak iz kućanstva u kojem je rođena značio je ostaviti za sobom zaštitu koju su joj dala božanstva koja su obožavala njezina obitelj. Prije nego što je ceremonija završena i ona se pridružila u kućanstvu svog budućeg supruga, mladenka je bila nekako u limbu, lišena bogova koji joj mogu pružiti zaštitu u vanjskom svijetu.
Ako tražimo više tradicija koje su, čini se, ušle u zapadni svijet od rimskih dana, one postoje. Zamislite svadbene torte i starorimske svatove koji lome kruh nad glavom mladenke. Ali ovo nije moralo imati veze s otjeravanjem zlih duhova; bilo je to radi mladenkine plodnosti. Ni vjenčanja u lipnju nisu ništa novo. To je povezano s boginjom Junonom, koja je predvodila borilačku ljubav i plodnost, zbog čega se u lipnju događalo toliko rimskih vjenčanja.
