Očekuje se da će se čišćenje područja oko nuklearne katastrofe u Černobilu nastaviti desetljećima, dok dijelovi mogu ostati nenastanjivi tisućama godina. Nesreća u nuklearnoj elektrani u Ukrajini šokirala je svijet, trajno promijenila regiju i ostavila mnoga pitanja bez odgovora.
Dana 25. i 26. travnja 1986. godine dogodila se najgora nuklearna nesreća u povijesti na području današnje sjeverne Ukrajine, kada je reaktor u nuklearnoj elektrani eksplodirao i izgorio. Zaogrnut tajnom, incident je bio prekretnica u povijesti nuklearne energije. Danas nakon više od 30 godina od nesreće, znanstvenici procjenjuju da zona oko bivše tvornice neće biti nastanjiva do 20.000 godina. Katastrofa se dogodila u blizini grada Černobila u bivšem SSSR -u, koji je nakon Drugog svjetskog rata uložio velika sredstva u nuklearnu energiju. Od 1977. godine sovjetski su znanstvenici instalirali četiri nuklearna reaktora RBMK u elektrani, koja se nalazi južno od današnje granice Ukrajine s Bjelorusijom.
Černobil je imao četiri reaktora i svaki je mogao proizvesti 1.000 megavata električne energije. Za usporedbu, Kalifornijski neovisni operater sustava (CAISO) koji nadzire većinu državnog elektroenergetskog sustava, kaže da jedan megavat može proizvesti dovoljno električne energije za trenutnu potražnju od 1.000 domova odjednom.
Prilično neadekvatno obučeno osoblje koje je radilo na reaktoru broj 4 kasno te noći 25. travnja odlučilo je zakomplicirati rutinsko ispitivanje sigurnosti i provesti vlastiti elektrotehnički eksperiment. Njihova znatiželja o tome može li reaktorska turbina raditi na nuždne pumpe za vodu na inercijsku snagu, nažalost, pošla je po zlu. Prvo je tim isključio sigurnosne sustave reaktora, kao i njegov bitni sustav za regulaciju snage. Stvari su se brzo pogoršale kada su reaktor postavili na tako nisku snagu da je postao nestabilan i uklonili previše njegovih upravljačkih šipki u nastojanju da povrate određenu kontrolu. U tom trenutku snaga reaktora dosegla je preko 200 megavata.
U taj sudbonosni sat u 1:23 ujutro, inženjeri su potpuno ugasili turbinski motor kako bi potvrdili hoće li njegovo inercijalno okretanje natjerati vodene pumpe reaktora da se aktiviraju. Tragično, nisu. Bez potrebnog rashladnog sredstva za održavanje temperature, razina snage reaktora skočila je na razine kojima se ne može upravljati. Unatoč pokušajima da se reaktor potpuno ugasi, nagli porast snage izazvao je lančanu reakciju eksplozija u unutrašnjosti. Konačno, sama nuklearna jezgra bila je izložena, izbacujući radioaktivni materijal u atmosferu.
Vatrogasci su pokušali ugasiti niz požara u nuklearnoj elektrani, a na kraju su helikopteri izbacivali pijesak i druge materijale u pokušaju da uguše požare i obuzdaju zagađenje. Unatoč smrti dviju osoba u eksplozijama, hospitalizaciji radnika i vatrogasaca te opasnosti od padavina i požara, svi u okolnim područjima – uključujući obližnji grad Pripyat, bili su evakuirani do otprilike 36 sati nakon početka katastrofe.
Objavljivanje nuklearne nesreće smatralo se značajnim političkim rizikom te su vlasti počele s pokušajem zataškavanja koje nije uspjelo. Švedske postaje za nadzor zračenja više od 1.300 km sjeverozapadno od Černobila otkrile su razine zračenja 40 posto veće od standardnih razina samo dan nakon eksplozije. Sovjetske novinske agencije nisu imale drugog izbora nego priznati svijetu što se dogodilo.
Povijesna katastrofa
Ubrzo je svijet shvatio da svjedoči povijesnom događaju. Do 30 posto od 190 metričkih tona urana u Černobilu sada je bilo u atmosferi, a Sovjetski Savez je na kraju evakuirao 335.000 ljudi, uspostavivši “reaktorsku zonu” široku 30 kilometara oko reaktora.
Najmanje 28 ljudi je u početku poginulo posljedicom nesreće, dok je više od 100 ozlijeđeno. Znanstveni odbor Ujedinjenih naroda za učinke atomskog zračenja izvijestio je da je više od 6000 djece i adolescenata razvilo karcinom štitnjače nakon što su bili izloženi zračenju iz incidenta, iako su neki stručnjaci osporili tu tvrdnju.
Međunarodni istraživači predviđaju da bi u konačnici oko 4.000 ljudi izloženih visokim razinama zračenja moglo podleći karcinomu uzrokovanom zračenjem, dok bi oko 5.000 ljudi izloženih nižim razinama zračenja moglo doživjeti istu sudbinu. Ipak, o punim posljedicama nesreće, uključujući utjecaje na mentalno zdravlje, pa čak i na sljedeće generacije, i dalje se svodi samo na raspravi i proučavanju.
Dugoročni utjecaji
Utjecaj katastrofe na okolne šume i divlje životinje također ostaje područje aktivnog istraživanja. Odmah nakon nesreće, područje od oko četiri četvorna kilometra postalo je poznato kao “Crvena šuma” jer je toliko drveća postalo crvenkasto-smeđe i uvenulo nakon što je apsorbiralo visoku razinu zračenja.
Danas je černobilska zona isključenja sablasno tiha, ali ipak puna života. Iako su mnoga stabla ponovno porasla, znanstvenici su posljednjih godina među nekim vrstama divljih životinja na tom području pronašli dokaze o povišenoj razini katarakte i albinizma te nižoj stopi korisnih bakterija. Ipak, zbog isključenja ljudske aktivnosti oko zatvorene elektrane, povećao se broj nekih divljih životinja, od risova do losova. Znanstvenici su 2015. procijenili da je u izoliranoj zoni bilo sedam puta više vukova nego u obližnjim usporedivim rezervatima, zahvaljujući ljudskoj odsutnosti.
Černobilska katastrofa imala je i druge posljedice: gospodarski i politički danak ubrzao je kraj SSSR-a i potaknuo globalni antinuklearni pokret. Procjenjuje se da je katastrofa urokovala oko 235 milijardi dolara štete. Ono što je danas Bjelorusija, u kojoj je nesreća zagadila 23 posto njezina teritorija, izgubila je oko petine poljoprivrednog zemljišta. Na vrhuncu napora u odgovoru na katastrofe, 1991. Bjelorusija je 22 posto svog ukupnog proračuna potrošila na Černobil.
Danas Černobil privlači turiste koji su zaintrigirani njegovom poviješću i opasnošću. No, iako Černobil simbolizira potencijalnu opasnost nuklearnih elektrana, Rusija nikada nije sasvim otišla dalje od svog naslijeđa ili svoje tehnologije. Od 2019. u Rusiji je još 11 operativnih reaktora RBMK.
