Genocid nad Armencima: Što se stvarno dogodilo od 1915. do 1916.?

Mnoge genocide njihovi počinitelji i dan danas negiraju. Na primjer, Belgija još uvijek odbija preuzeti odgovornost za svoj genocid u Kongu. Isto tako, Turska je uporna u tome da nikada ne prizna što je učinila Armencima od 1915. do 1916. godine.

Pokolj koji je započeo u 19. stoljeću

Genocid nad Armencima dogodio se od travnja 1915. do srpnja 1916. Odnio je živote milijun dvjesto tisuća Armenaca, odnosno dvije trećine armenskog stanovništva koje je u to vrijeme živjelo u Turskoj.

To je jedan od prvih genocida u 20. stoljeću. No, zločini nad Armencima počeli su nešto ranije, krajem 19. stoljeća.

Uoči Velikog rata ubrzao se pad Osmanskog Carstva. Sultan Abdul-Hamid II raspirivao je vjersku mržnju kako bi učvrstio svoju vlast, poput posljednjih careva Rusije.

Između 1894. i 1896. Armenci su zahtijevali reforme i modernizaciju institucija. Sultan je dao pobiti 200.000 do 250.000 Armenaca uz pomoć kurdskih planinskih stanovnika.

Milijunu Armenaca oduzeta je imovina, a tisuće su prisilno preobraćene. Štoviše, stotine crkava su spaljene ili pretvorene u džamije.

Sultan se pokušavao nametnuti kao duhovni vođa muslimana, kao halifa. No, 1909. svrgnuo ga je pokret Mladih Turaka, koji su ga optužili da je predao carstvo stranim bankarima i pogodovao Arapima.

Ubojstva koja su slijedili mladoturci

Mladoturci su postavili na vlast Odbor za ujedinjenje i napredak na čelu s Enver-pašom i imenovali novog sultana, Mohameda V.

Novi su čelnici zemlji dali sekularni ustav i moto posuđen iz Francuske: “Sloboda, jednakost, bratstvo”. Ali njihova se ideologija temeljila na zaoštrenom nacionalizmu i, posebice, na “turizmu”.

Turanizam zagovara ujedinjenje svih naroda koji govore turski ili asimiliranih, posvuda u svijetu sve do Kine (Anatolija, Azerbajdžan, Kazahstan itd.). Ova se doktrina također temelji na rasno homogenoj viziji turske nacije.

Već 1909. mladoturci su napali azijske Armence: između 20.000 i 30.000 ubijeno je u Adani 1. travnja 1909. godine.

Rat koji je sultan objavio 1. studenog 1914. omogućio im je da provedu svoj projekt etničkog čišćenja. Pod izlikom raseljavanja stanovništva iz vojnih razloga, Armenci su deportirani u Alep (u Siriji) u takvim uvjetima da je većina umrla na putu.

Godine 1914. ministar unutarnjih poslova Talaat Pasha naredio je ubojstvo Armenaca u Istanbulu, a potom i Armenata u vojsci prije napada na Armence u sedam istočnih pokrajina.

Vlada je odlučila uništiti sve Armence koji žive u Turskoj: “mora im se stati na kraj, koliko god kaznene mjere bile. Ne treba uzimati u obzir ni dob ni spol. Grižnji savjesti ovdje nema mjesta. “

Privremeni zakon o deportaciji” od 27. svibnja 1915. postavio je regulatorni okvir za deportaciju preživjelih i otimanje njihove imovine.

Stvarnost negirana iz političkih razloga

Njemačka vlada potpuno je cenzurirala informacije o genocidu kao vojni saveznik Turske. I to s dobrim razlogom: Njemačka je tijekom sukoba u zemlju poslala čak 12.000 vojnika.

Sporazum iz Sèvresa, potpisan 10. kolovoza 1920. između Saveznika i Osmanskog Carstva, otvorio je put za suđenje odgovornima za genocid.

Dana 1. studenoga 1922., dolazak na vlast Moustafe Kémala (kasnije prozvanog Atatürk, “Otac Turaka”) doveo je do opće amnestije 31. ožujka 1923. Mnogi utemeljitelji nove Republike došli su iz pokreta Mladih Turaka, a Kemal nije želio destabilizirati svoj novi režim.

Od tada Turska Republika nije negirala stvarnost pokolja. Oni su, međutim, osporili svoju odgovornost i prije svega odbacili termin genocid.

Poginuli Armenci bili su okrutna posljedica rata za današnju Tursku, ali ne i smišljen i sustavan čin. Čak i danas, mnogi turski političari dolaze iz pokreta Mladih Turaka, otuda njihova nevoljkost da priznaju ovu epizodu, ističući odgovornost svoje političke stranke.

Štoviše, priznavanje genocida nad Armencima uključuje financijske i teritorijalne izazove za Tursku. Priznanje genocida otvorilo bi put zahtjevima za ljudsku, moralnu i materijalnu štetu, kao što je to bio slučaj s Njemačkom nakon holokausta.