Istinita priča iza bajke “Čarobni frulaš”: 130 djece je nestalo i nikad se nije vratilo

Istinita priča iza bajke “Čarobni frulaš”: 130 djece je nestalo i nikad se nije vratilo

Hamelin je šarmantan i slikovit gradić. Čak i danas, u gradu su kurije iz 16. stoljeća s gotičkim zabatima i razrađenim svicima. Neobične zgrade u blistavom Weser-renesansnom stilu, s vodorigama i oslikanim šumovitim skulpturama koje izgledaju kao dječje igračke.

Grad izgleda kao nešto iz bajke, ali ono što se dogodilo tamo nije bilo bajka. Bila je to više noćna mora.

Slijedi priča koju vjerojatno znate…

Priča koja seže u srednjovjekovno doba započela je sa štakorima. Godine 1284. pojavila se takva najezda štakora da ljudi više nisu znali kako ih se riješiti. Bili su posvuda.

Ljudi su bili na izmaku snaga. Štakori u hrani. Štakori u smočnici, štakori koji žvaču posteljinu dok ljudi spavaju. Bez obzira što su učinili, štakora se nisu mogli riješiti. Bilo ih je previše. Bili su izvan kontrole.

Tada se pojavio mladić Pied Piper, odjeven u čudnu šarenu odjeću, te se ponudio da izbavi selo od nesreće.

Možda je bio uspješan trubadur u šarenoj odjeći. Možda je bio samo siromašan glazbenik. Nikad nećemo točno znati jer se ne zna puno o njemu.

Priča je postala legenda. Ispričali su ju brača Grimm 1812. godine, napisao ju je kao dječju knjigu Robert Browning 1888., a čak je i Johann Wolfgang von Goethe napisao svoju verziju.

Ključno su je napisala braća Grimm. Oni nisu izmišljali bajke. Bili su povjesničari, davali su sve od sebe da zapišu usmenu povijest koja se prenosila s jedne generacije na drugu.

Prema njihovoj verziji, Pied Piper se jednog dana pojavio u Hamelinu i rekao da može osloboditi grad od štakora. Očajan, gradonačelnik je ponudio 1000 guldena ako ispuni to obećanje.

Mladić je sviranjem frule odveo sve štakore do rijeke, oni su se utopili, i tako je spasio grad.

Tada je gradonačelnik imao hrabrosti platiti mu samo 50 guldena i nasmijao se ideji da mu da više. “Za sviranje?” smijao se. Piper je otišao, osjećajući se prevarenim i ljutim.

Robert Browning je u svojoj verziji priče napisao kako su roditelji gledali svoju djecu koja plešu i skaču na glazbu frulaša.

Browningova knjiga imala je šarmantne ilustracije koje je nacrtala umjetnica Kate Greenaway i brzo je postala omiljeni klasik.

Ali nije to bila bajka.

Priča se temeljila na povijesnom događaju koji je stoljećima traumatizirao mali grad. 130 djece nestalo je toga dana i više se nije vratilo.

Dokaz je urezan po cijelom gradiću Hamelin. Najprije je bio natpis na zidu Vijećnice:

“Godine 1284. nakon Kristova rođenja
Od Hamelina su odvedeni
Sto tridesetero djece, rođeno na ovom mjestu
Odvedeno od luđaka u planinu.”


Pregledavajući povijesne zapise, nalazi se poruka, elegantnim rukopisom zapisana u zapisima gradske vijećnice, od 26. lipnja 1384. Ona glasi:

“Prošlo je 100 godina otkako su naša djeca otišla.”

Priča je bila obilježena i na vitraju u gradskoj crkvi. Prvotna crkva je uništena 1660. godine, a prozor s njom. No, dok je originalni vitraj davno nestao, pisani izvještaji o njemu još uvijek postoje. Neki njegovi dijelovi prije toga su preslikani, kao i natpis na njemu.

Na kraju, ali ne i najmanje važno, ispisana ploča na kamenoj fasadi zgrade koja će postati kuća Pied Piper glasi:

“Godine 1284., 26. lipnja, na dan sv. Ivana i sv. Pavla, 130 djece rođene u Hamelnu odveo je svirač u šarenoj odjeći. Nakon što su prošli Kalvariju nedaleko od Koppenberga, ona su nestala zauvijek.”

Više od 700 godina kasnije, ljudi Hamelina (danas Hameln) nikada nisu zaboravili djecu koja su toga dana nestala. Ploča još uvijek odaje počast njihovom sjećanju, a na ulicama brončane “ploče štakora” označavaju važna povijesna mjesta u priči.

Svake godine imaju paradu Pied Piper 26. lipnja, na datum kada su djeca nestala. Povorku predvodi frulaš, a pekare prave male slatke lepinje u obliku štakora koje će brzo “nestati” iz grada.

Legenda o Pied Piperu toliko je poznata i važna za regiju da je čak zaštićena od strane UNESCO-a.

Što se dogodilo s djecom?

Godinama povjesničari zapravo nisu znali što se dogodilo sa djecom. Bilo je mnogo hipoteza, ali jedna po jedna, istraživanje bi pokazalo da su pogrešne.

Neki su povjesničari mislili da su djeca umrla od kuge, a da je Pied Piper referenca na smrt. Problem je bio u tome što se datumi nisu poklapali. Uostalom, u to vrijeme nije bilo ni smrtnih slučajeva odraslih od kuge.

Drugi je sugerirao da je svirač bio pedofil koji ih je ubio, ali je i to isključeno. Tijela nisu pronađena. A kako bi jedan čovjek u isto vrijeme pokorio 130 djece?

Toliko teorija postoji da bi se mogla napisati cijela priču o njima. Ali pokazalo se da se sve bile u krivu, jedna za drugom.

Istina je čudnija od fikcije…

Ispostavilo se da 26. lipnja nije bio samo dan kada su djeca nestala. Bio je to i dan poganske proslave ivanjskog ljeta. Pojavio bi se svirač i veselo vodio ljude u brda (koppen) na svečanost paljenja Ivanjskog krijesa.

Istraživač bajki Jack David Zipes pronašao je dokaz da je netko tog ljeta došao u Hamelin tražeći ljude koji će kolonizirati dijelove istočne Europe.

Zapošljavanje ljudi za migraciju bila je uobičajena praksa, osobito u teškim vremenima. Ništa drugačije od načina na koji su ljudi migrirali u Kaliforniju, “zemlju mogućnosti” tijekom Prljavih 30-ih i velike depresije.

U srednjovjekovnoj Njemačkoj regruti su nosili šarenu odjeću i svirali na flauti, tako da su ih ljudi koji su htjeli migrirati mogli čuti i pratiti u veseloj povorci.

Njemački lingvist po imenu Jürgen Udolph pitao se jesu li djeca Hamlina slijedila flautistu – ne na ceremoniju paljenja vatre usred ljeta – već kao dio migracije.

Da su možda, samo možda, slijedili krivog svirača?

Da su umjesto da slijede svirača koji ih je vodio na paljenje krijesa usred ljeta, slijedili svirača koji je vodio migraciju?

A roditelji djece su samo gledali, misleći da njihova djeca idu na proslavu u brdima.

Prema dokazima o nazivima mjesta, najčešća prezimena u Hamelinu u vrijeme kada su djeca nestala pojavljuju se šokantnom učestalošću u područjima Uckermark i Prignitz, blizu Berlina. Bila su to odredišta migracijske turneje.

A štakori?

Bilo je štakora, naravno. Ali nitko nije svirao frulu i odveo štakore. Nastavili su zagorčavati život sve dok se nisu pojavile sanitarije.

Prema povjesničarima koji su pokušavali shvatiti što se dogodilo s djecom, štakori su dodani u priču o Pied Piperu 1559. godine.

Štakori se nisu ni pojavljivali u ranijim verzijama priče Pied Piper.

Dodani su 275 godina nakon što su djeca nestala.

Zašto? Tko zna? Možda je to bila lakša priča za povjerovati ili ispričati kao grad koji je kažnjen zato što nije “platio sviraču”.

Možda je jednostavno bilo pregrubo pomisliti da se pojavio svirač, a djeca su mislila da ga slijede u brda i da se više nisu vratila. Iako se upravo to dogodilo, kako se ispostavilo.

Nitko nije izveo štakore iz grada i odveo djecu za kaznu.

Ali da ti štakori nisu bili dodani u priču, moguće je da ne bi bilo godišnje Parade Pied Pipera i da nitko ne bi pričao priču o toj djeci još danas. Bili bi zaboravljeni prije nekoliko stotina godina.


Share

Odgovori

Contact Us