Joseph Merrick: Tragična životna priča stvarnog “čovjeka-slona”

Joseph Merrick: Tragična životna priča stvarnog “čovjeka-slona”

Godine 1980. talentirani redatelj David Lynch snimio je priču o Josephu Merricku, jako unakaženom čovjeku koji je godinama trpio zlostavljanje društva koje ga je smatralo nakazom. U filmu ga spašava dr. Frederic Treves, viktorijanski kirurg koji je prošao pored monstruozne fasade kako bi pronašao osjetljivu dušu inteligentnog pojedinca.

U glavnoj ulozi Anthonyja Hopkinsa kao dr. Treves i Johna Hurta kao Joseph Merrick, Čovjek slon zaslužio je mnoge nominacije za Oscara, uključujući za najbolji film, najbolju režiju, najbolji scenarij i najboljeg glumca.

Film na kraju nije osvojio Oscara, ali je ipak osvojio druge nagrade i dobio široko priznanje, a danas se smatra filmskim klasikom. Lynch je na najbolji način uspio prikazati tragičnu i dirljivu priču, osvijetlivši kratko postojanje Josepha Merricka na ovom svijetu, i time donijeti duboku i humanu priču o dostojanstvu i toleranciji u tom procesu. Priča koju bi svi trebali znati.

Joseph Merrick 1889.godine (Foto: Wikimedia Commons)

Rođen kao naizgled zdrava beba 5. kolovoza 1862. godine, Joseph Carey Merrick počeo je pokazivati simptome kongenitalnog poremećaja prije druge godine kada mu je tijelo odjednom počelo bubriti. Bez ikakvog upozorenja, majka prethodno zdrave bebe sada je pored sebe imala voljenu osobu prekrivenu izobličenim masama koje su mu rasle po koži. Bez ikakvog pojma o tome što se događa, bila je prisiljena svjedočiti kako mu različiti dijelovi tijela rastu asimetrično izvan proporcija.

Njegove su se usne povećale, a koštana je masa počela sama od sebe rasti na čelu i zatiljku. Njegova stopala kao i njegova desna ruka postajali su sve više deformirani, dok je njegova još uvijek normalna lijeva ruka isticala njegovu transformaciju u ono što će svijet percipirati kao ljudsko čudovište.

Njegova majka, Mary Jane, pretpostavila je da je to posljedica toga što ju je preplašio bijesni slon koji ju je napao tijekom trudnoće. Jer unakažene mrlje na koži njezina sina bile su sivkaste boje, poput boje slona. Unatoč svemu, Joseph je imao relativno zdravo djetinjstvo, barem dok mu glava nije postala znatno veća i desna ruka deformirana do te mjere da više nije bila upotrebljiva. Tada su majka i njezin suprug, Joseph Rockley Merrick, sa sigurnošću znali da njihov sin ne može pohađati normalnu školu u svom rodnom gradu Leicesteru i što je najvažnije da mu je očajnički potrebna posebna skrb.

Nažalost, njegova je majka umrla kad je imao samo 11 godina, a samo s ocem koji nije znao kako se brinuti o njemu, bio je prisiljen raditi na crno. Uzimajući u obzir deformacije koje je imao, poslovi koje je mogao steći bili su rijetki. Jedino što je mogao pronaći bilo je valjanje cigara u nekom mračnom tvorničkom podrumu, ušuškano daleko od vidokruga. Ni to nije trajalo dugo, jer se valjanje samo jednom rukom pokazalo kao težak izazov.

Pogođen siromaštvom i ocem koji ga je svakodnevno tukao kad je kući dolazio praznih ruku, dječak je pobjegao od kuće i pridružio se jedinom mjestu koje bi ga rado primilo raširenih ruku: cirkusu. Jadni Joseph prikazan je kao nakaza pred ogromnim mnoštvom u glazbenoj dvorani u Leicesteru. On i njegova unakaženost godinama su bili glavna atrakcija, gdje su ga cijenili kao živog čudaka, a ne kao 17-godišnjeg dječaka koji u svom životu nije vidio ništa osim bijede.

Na njegovu sreću, London je bio željan tog čina, pa su on i Sam Torr, vlasnik glazbene dvorane, direktor emisije i njegov menadžer koji je tvrdio da ima isključivo vlasništvo nad Josephom, premjestili svoj čin na mračne ulice grada. Ovdje su elite engleske znanosti, saznavši za njegovo postojanje, poželjele saznati više o njegovom stanju i možda napisati studiju slučaja ogrnutog slona koji hoda ulicama Londona.

Joseph bliski prijatelj i liječnik, Frederick Treves, 1884.godine

Među zaintrigiranima bio je i dr. Frederick Treves, koji mu je ponudio izlaz i život daleko od grubog kolnika. No, to nije bilo tako jednostavno, jer kao što smo prije spomenuli, on je bio “u vlasništvu” svog menadžera, a nijedan zdrav čovjek pri zdravoj pameti ne bi bio spreman tako lako odustati od svoje investicije. Međutim, London se umorio od čovjeka-slona. Njegov menadžer, koji je sada vidio da njegovo ulaganje više ne donosi profit, oduzeo mu sve posjede i ušteđevinu, ostavljajući bespomoćnu dušu da trune sama u Belgiji, daleko od mjesta gdje je netko mogao razumjeti njegov vapaj za pomoć.

Nekako se našao natrag u Engleskoj pokucao na vrata jedinog čovjeka koji mu je obećao pomoć, dr. Trevesa.

Liječnik mu je poželio dobrodošlicu. U bolnici u Londonu dogovoren je niz pregleda, da bi se otkrilo da je njegovo stanje mnogo gore nego što se mislilo. Do tada mu je glava bila toliko povećana da je bilo nezamislivo kako mu je vrat uopće drži. Njegovo je tijelo bilo gotovo potpuno prekriveno masama, dok mu je desna ruka više predstavljala teret nego bilo što drugo. Očajnički mu je bila potrebna medicinska pomoć, jer je doslovno trunuo, iznutra.

Dr. Treves i predsjednik bolnice napisali su javni zahtjev tražeći financijsku potporu od bilo koga tko je mogao pomoći, Na njihovo iznenađenje javila se nekolicina ljudi. Među njima je bila i princeza od Walesa, Aleksandra. Uz tu je pomoć Joseph, prvi put u desetljeću pronašao stalni dom i pravog prijatelja s kojim je prvi put u životu razgovarao. Ipak, koliko god život ponekad bio okrutan, nedugo nakon što se skrasio i počeo se tretirati kao ljudsko biće, Joseph Merrick je pronađen mrtav u svom bolničkom krevetu 11. travnja 1890. u dobi od samo 27 godina. Kao službeni razlog njegove smrti navodi se gušenje, no nakon što je dr. Treves izveo obdukciju, utvrdio je da je Merrick umro zbog dislociranog vrata.

Njegova je bolest ostala misterij sve do 1986., kad su znanstvenici zaključili da je imao Proteusov sindrom, vrlo rijedak kongenitalni poremećaj. Do tog su shvaćanja došli nakon što su analizirali njegove kosti i kosu, sačuvane u bolničkoj grobnici.

Dok je njegov kratkotrajni život obilježavala okrutnost i ravnodušnost, njegova životna priča biti će ispričana desetljećima koja slijede, podučavajući lekciju suosjećanja. Jer možda je živio samo nekoliko godina kao pravo ljudsko biće, ali ih je ipak doživio, uz pomoć prijatelja.

Share

Odgovori

Contact Us

%d blogeri kao ovaj: