June i Jennifer Gibbons: Nerazdvojne blizanke pričale samo među sobom i pokušavale ubiti jedna drugu

June i Jennifer Gibbons: Nerazdvojne blizanke pričale samo među sobom i pokušavale ubiti jedna drugu

Poznate kao “Tihe blizanke”, June i Jennifer Gibbons jedva da su komunicirale s bilo kime osim međusobno – gotovo 30 godina. No, tada je jedna od njih umrla pod tajanstvenim okolnostima.

U travnju 1963. u vojnoj bolnici u Adenu u Jemenu rođene su blizanke. Njihovo rođenje nije bilo ništa neobično, kao ni njihovo raspoloženje kao dojenčadi, no ubrzo su njihovi roditelji počeli uviđati da June i Jennifer Gibbons nisu poput drugih djevojčica i tek kad je jedna od njih dočekala svoju preranu smrt osjećaj normalnosti bi se vratio.

Tko su bile June i Jennifer Gibbons?

Nedugo nakon što su njihove djevojčice progovorile, Gloria i Aubrey Gibbons shvatili su da su njihove kćeri blizanke različite. Ne samo da su zaostajale za vršnjacima u pogledu jezičnih vještina, već su bile i neobično nerazdvojne, a činilo se da dvije djevojke imaju i privatni jezik koji samo one razumiju.

“Njihov razgovor svodio se samo na ispuštanje neobičnih zvukova, znali smo da nisu baš poput, znate, normalne djece koja su spremno razgovarala”, prisjetio se njihov otac Aubrey.

Obitelj Gibbons podrijetlom je s Barbadosa, a emigrirala je u Veliku Britaniju početkom 1960 -ih. Iako je obitelj kod kuće govorila engleski, mlada June i Jennifer Gibbons počele su govoriti tajnim jezikom, za koji se vjerovalo da je ubrzana verzija bajanskog kreolskog jezika. Njih dvije postale bi poznate kao “tihe blizanke” zbog svoje nespremnosti da komuniciraju s bilo kim osim jedna s drugom.

Djevojke nisu bile izolirane samo dijalektom. Budući da su bile jedina crna djeca u osnovnoj školi bile bi predmetom nemilosrdnog maltretiranja, što je samo produbilo njihovu međusobnu ovisnost. Kako se maltretiranje pogoršavalo, školski su službenici počeli ranije puštati djevojčice, u nadi da će se moći iskrasti i izbjeći uznemiravanje.

U tinejdžerskoj dobi, njihov je jezik postao nerazumljiv. Također su razvile i druge posebnosti, poput odbijanja komunikacije s gotovo svim strancima, odbijanja čitanja ili pisanja u školi i zrcaljenja međusobnih postupaka.

Godinama kasnije, June je sažela dinamiku sa svojom sestrom kao takvom: “Jednog dana bi se ti probudila i bila ja, a ja bih bila ti. I znali smo si reći: ‘Vrati mi mene. Ako mi vratiš mene, vratit ću ja tebi tebe.”

Opsjednuta svojom sestrom

Godine 1974. liječnik po imenu John Rees primijetio je čudno ponašanje djevojčica dok je obavljao godišnji zdravstveni pregled koji je organizirala škola. Prema Johnu, blizanke su neobično reagirale na cijepljenje. Opisao je njihovo ponašanje kao “poput lutke” i ubrzo upozorio ravnatelja škole.

Kad ga je ravnatelj odbacio, pod izgovorom da djevojčice nisu “posebno problematične”, John je obavijestio dječjeg psihologa, koji je odmah inzistirao da se djevojčice upišu na terapiju. Međutim, unatoč tome što su se vidjele s nekoliko psihoterapeuta, psihijatara i psihologa, djevojke su ostale misterij i nastavile su odbijati razgovarati s bilo kim.

U veljači 1977. logopedica pod imenom Ann Treharne susrela se sa sestrama. Kako su odbijale pričati u njenoj prisutnosti, pristale su na snimanje svojih dijaloga ako se ih ostave samima.

Ann je imala osjećaj da June želi razgovarati s njom, ali ju je Jennifer prisilila da to ne učini. Ann je kasnije izjavila da je Jennifer “sjedila tamo s bezizražajnim pogledom, ali da je osjetila njezinu moć. U misli mi je pala misao da je June pod utjecajem svoje sestre. ”

Na kraju je donesena odluka o razdvajanju tihih blizanki i slanju djevojčica u dva različita internata. Nadala se da će djevojke, kad budu same i kad razviju osjećaj za sebe, izbiti iz ljušture i početi komunicirati sa širim svijetom.

Odmah je bilo jasno da je eksperiment bio neuspješan. Umjesto da se oslobode, June i Jennifer Gibbons su se potpuno povukle u sebe i postale gotovo katatonične. U jednom trenutku tijekom njihove razdvojenosti bilo je potrebno dvoje ljudi da podignu June iz kreveta, nakon čega je jednostavno bila naslonjena na zid, a tijelo joj je bilo „ukočeno i teško“.

Tamna strana tihih blizanka

Nakon što su se ponovno spojile još su čvršće tesali jedna drugu i postale još više povučenije. Više nisu razgovarale s roditeljima, osim što su komunicirali pisanjem pisama.

Povlačeći se u svoju spavaću sobu, June i Jennifer Gibbons provodile su se vrijeme igrajući se s lutkama i stvarajući razrađene fantazije koje bi ponekad snimile i podijelile sa svojom mlađom sestrom Rose do tada, jedinom primateljicom komunikacije u obitelji. Za intervjuu članak iz New Yorkera 2000., June je rekla:

“Imali smo svoj ritual. Kleknule bismo kraj kreveta i zamolile Boga da nam oprosti grijehe. Otvorile bismo Bibliju i počele se moliti. Molili bismo Ga da nam ne dopusti da povrijedimo svoju obitelj sa svojim ignoriranjem te da nam da snage da razgovaramo s majkom i ocem. Mi to nismo mogle činiti. Bilo je teško. Previše teško.”

Nakon što je svaka za Božić dobila dnevnik počele su zapisivati svoje drame i maštarije te razvili strast za kreativnim pisanjem. Kad su imale 16 godina, blizanke su položile tečaj pisanja i počeli udruživati svoju malu financijsku imovinu kako bi objavili svoje priče putem tiskovine.

Iako priča o dvije mlade žene koje izbjegavaju vanjski svijet i zajedno se povlače kako bi se usredotočile na pisanje zvuči kao savršena situacija za izradu uspješnog romana, to se nije dogodilo. Teme njihova romana bile su čudne i zabrinjavajuće kao i njihovo ponašanje.

Većina priča odvijala se u Sjedinjenim Državama usredotočena na mlade, privlačne ljude koji su počinili strašne zločine. Iako je samo jedan roman, pod naslovom “Ovisnik o Pepsi-Coli”, o mladom tinejdžeru kojeg je zavela njegova profesorica u srednjoj školi uspješno objavljen, to nije spriječilo June i Jennifer da napišu desetak drugih priča.

Nakon tiskanja svoje knjige, nijemim blizankama dosadilo je jednostavno pisanje o životu izvan zidova njihove spavaće sobe i čeznule su da iz prve ruke dožive svijet. Do svoje 18. godine djevojčice su počele eksperimentirati s drogama i alkoholom te su počele baviti krađama, vandalizmom, konzumiranjem droge i alkohola, paležom…

Kada su zapalile jedan lokalni obrt, blizanke su poslane u psihijatrijsku bolnicu Broadmoor u kojoj su ostale 12 godina.

Tajni sporazum

Hospitalizacija u bolnici Broadmoor nije se pokazala lakom za June i Jennifer Gibbons.

Zavod za mentalno zdravlje sa visokom zaštitom nije bio tako popustljiv u pogledu načina života djevojčica kao što su to bile njihova škola i obitelj. Umjesto da im dopuste da se povuku u svoj svijet, liječnici u Broadmooru počeli su liječiti tihe blizanke visokim dozama antipsihotičkih lijekova, što je Jennifer uzrokovalo zamagljen vid.

Gotovo 12 godina djevojčice su živjele u bolnici, a jedini predah pronašle su u popunjavanju stranica dnevnika.

U ožujku 1993., dogovoreno je da se blizanke premjeste u kliniku niže sigurnosti u Walesu. No, po dolasku u novu ustanovu, liječnici su ustanovili da Jennifer ne reagira. Naizgled je odlutala tijekom putovanja i nije se htjela probuditi.

Nakon što je prevezena u obližnju bolnicu, Jennifer Gibbons proglašena je mrtvom zbog iznenadne upale srca. Imala je samo 29 godina.

Dok je Jenniferina prerana smrt zasigurno bila šokantna, June je odjednom počela razgovarati sa svima kao da je to radila cijeli svoj život.

June je ubrzo izašla iz bolnice i po svemu sudeći počela je živjeti prilično normalnim životom. Činilo se da jednom kad su dvije tihe blizanke svedene na jednu, June više nije imala želju šutjeti.

Priča o šutljivim blizankama

Početkom osamdesetih Marjorie Wallace radila je kao istraživačka novinarka u londonskom The Sunday Timesu. Kad je čula za par neobičnih blizanki djevojčica odgovornih za podmetanje najmanje tri požara, odlučila se obratiti obitelji Gibbons.

Aubrey i njegova supruga Gloria pustili su Marjorie u svoj dom, te u sobu u kojoj su June i Jennifer izgradili svoj vlastiti svijet.

Počela je otkrivati tamnu stranu blizanki. Čitajući dnevnike otkrila je da se June osjećala pod utjecajem od strane svoje sestre, koju je nazivala “tamnom sjenom” nad njom. U međuvremenu, Jenniferini dnevnici otkrili su da je mislila o June i sebi kao “fatalnim neprijateljima”, a svoju sestru opisala kao “lice bijede, prijevare, ubojstva”.

Istraživanje ranijih dnevnika djevojaka otkrilo je duboko ukorijenjeni prezir jedne prema drugoj. Unatoč njihovoj naizgled nepokolebljivoj vezi i očitoj privrženosti, djevojke su privatno bilježile sve veći strah od druge više od desetljeća.

Uglavnom se činilo da se June više plaši Jennifer, a činilo se da je Jennifer bila dominantna sila.

Od dvije do jedne

Tijekom boravka u bolnici djevojke su počele vjerovati da se jedna od njih mora žrtvovati kako bi druga nastavila normalan život. Za vrijeme premještanja u instituciju otvorenijeg tipa 1993., Jennifer je pronađena u nesvijesti.

Iako se vjerovalo da je službeni uzrok smrti veliki otok oko srca, smrt Jennifer Gibbons i dalje ostaje misterij.

Marjorie je nekoliko dana kasnije posjetila June i primijetila da se čudno ponaša.

June joj je objasnila da je napokon slobodna jer se Jennifer konačno žrtvovala zbog nje.

Na pitanje zašto su se ona i njezina sestra obvezale da će šutjeti gotovo 30 godina svog života, June je jednostavno odgovorila: „Sklopile smo pakt. Rekle smo si da nećemo ni s kim razgovarati.

Nakon smrti svoje sestre, dala je intervjue za nekoliko novina, a nakon nekog vremena je puštena iz bolnice i preselila se u blizinu svojih roditelja gdje živi i danas. Ponovo se pridružila društvu i razgovara sa svakim tko će je saslušati – oštar kontrast od djevojke koja je početak svog života provela ne razgovarajući ni s kim osim sa sestrom.

Share

Odgovori

Contact Us

%d blogeri kao ovaj: