Kada je ova fotografija koja prikazuje patnje sudanske gladi objavljena u New York Timesu 26. ožujka 1993., reakcija čitatelja bila je intenzivna i ne baš pozitivna. Neki su rekli da je Kevin Carter, fotoreporter koji je snimio ovu fotografiju, bio nehuman, da je trebao ispustiti kameru kako bi potrčao djevojčici u pomoć. Kontroverze su samo porasle kada je, nekoliko mjeseci kasnije, dobio Pulitzerovu nagradu za fotografiju. Do kraja srpnja 1994. bio je mrtav.
Emocionalni štit omogućio je Carteru i drugim fotoreporterima da svjedoče nebrojenim tragedijama i nastave raditi svoj posao. Činilo se da su intenzivne reakcije svijeta na fotografiju djevojčice i lešinara kazna za ovu potrebnu osobinu. Kasnije je postalo bolno jasno da je bio duboko i smrtno pogođen strahotama kojima je svjedočio.
Carter je odrastao u Južnoj Africi za vrijeme aparthejda. Postao je fotoreporter jer je smatrao da treba dokumentirati mučan tretman crnaca ne samo od strane bijelaca, već i između crnih etničkih skupina, poput onih između Xhosa i Zulua.
Udruživši se s još nekoliko fotoreportera, Carter je odmah krenuo u svoju misiju. Južnoafričke novine su ovoj grupi fotoreportera nadjenule nadimak “Klub Bang-Bang”. U to vrijeme, fotografi su koristili izraz “bang-bang” za čin izlaska u južnoafrička mjesta kako bi pokrili ekstremno nasilje koje se tamo događa.
U nekoliko kratkih godina vidio je brojna ubojstava od premlaćivanja, uboda nožem, pucnjave i “necklacinga” – stravičan čin kojim dokrajče žrtvu stavljajući joj automobilsku gumu oko vrata, ispunjenu benzinom i potom se zapali.
Carter je dobio poseban zadatak u Sudanu, gdje je snimio poznatu fotografiju supa. Proveo je nekoliko dana obilazeći sela puna izgladnjelih ljudi. Cijelo vrijeme bio je okružen naoružanim sudanskim vojnicima koji su bili tu da ga spriječe da se ne miješa. Fotografija u nastavku dokaz je da čak i da je odlučio pomoći djevojčici, vojnici to ne bi dopustili.
Nakon što su primili brojne telefonske pozive i pisma čitatelja koji su željeli znati što se dogodilo s djevojčicom, New York Times je poduzeo rijedak korak i objavio bilješku urednika u kojoj je opisao što znaju o situaciji. “Fotograf izvještava da se oporavila dovoljno da nastavi svoj put nakon što je sup otjeran. Nije poznato je li stigla do centra za hranjenje.”
Većina nas ima problema s razumijevanjem kako su Kevin Carter i ostatak kluba Bang-Bang iz dana u dan obavljali ovakvu vrstu posla. No, ispostavilo se da im je to uzelo danak, a u Carterovu slučaju i kobno. Njegov dnevni ritual uključivao je korištenje kokaina i drugih droga, što bi mu pomoglo da se nosi s užasima svog zanimanja. Često se povjeravao svojoj prijateljici Judith Matloff, ratnoj dopisnici.
A onda je njegov najbolji prijatelj i kolega član kluba Bang-Bang, Ken Oosterbroek, ubijen iz vatrenog oružja. Carter je smatrao da je to trebao biti on, ali toga dana nije bio s grupom jer je bio na intervjuu o osvajanju Pulitzera. Istog mjeseca Nelson Mandela je postao predsjednik Južne Afrike.
Kevin Carter je svoj život usredotočio na razotkrivanje zla aparthejda. Nije znao što bi sa svojim životom. Povrh toga, osjećao je potrebu živjeti do Pulitzera koji je osvojio. Ubrzo nakon toga, u magli svoje depresije, napravio je strašnu pogrešku.
Na zadatku za časopis Time otputovao je u Mozambik. Na povratku je sav svoj film – oko 16 rola koje je tamo snimio – ostavio u avionu. Nikada nije pronađen. Za Cartera je ovo bila posljednja kap. Manje od tjedan dana kasnije, bio je mrtav. Odvezao se u park, provukao crijevo iz ispušne cijevi u svoj automobil i umro od trovanja ugljičnim monoksidom.
Da, osvajanje Pulitzerove nagrade izvršilo je pritisak na njega, ali nije dovelo izravno do njegove smrti. Umjesto toga, to je samo povećalo hrpu stresa i krivnje koje je akumulirao dok je dokumentirao neke od najstrašnijih kutaka svijeta. Ali zahvaljujući njegovoj nezaboravnoj fotografiji, glad u Sudanu postala je međunarodno poznata. Carter je ostavio neizbrisiv trag u svijesti planete.
