Kevin Carter: Poznati fotograf počinio samoubojstvo nakon dobitka Pulitzerove nagrade

Kevin Carter: Poznati fotograf počinio samoubojstvo nakon dobitka Pulitzerove nagrade

Uspon i pad Kevina Cartera.

Kada je ova fotografija koja prikazuje patnju sudanske gladi objavljena u New York Timesu 26. ožujka 1993., reakcija čitatelja bila je velika i nije bila posve pozitivna. Neki su ljudi izjavili da je Kevin Carter, fotoreporter koji je napravio ovu fotografiju, nečovječan, da je trebao ispustiti kameru da potrči djevojčici u pomoć. Kontroverza je samo porasla kad je, nekoliko mjeseci kasnije, za fotografiju osvojio Pulitzerovu nagradu.

Fotografija prikazuje dijete koje pokušava doći do centra Ujedinjenih naroda udaljenog oko kilometar u Ayodu, Sudan (sada Južni Sudan).U ožujku 1994. fotografija je osvojila Pulitzerovu nagradu. Dva mjeseca nakon što je dobio nagradu, Carter si je oduzeo život.

Život Kevina Cartera

Rođen 13. rujna 1960., Kevin je bio južnoafrički fotoreporter i član kluba Bang-Bang. Dobitnik je Pulitzerove nagrade za fotografiju koja prikazuje Sudansku glad 1993. godine. Nažalost, zbog pritiska javnosti i također zbog borbe sa svojim osobnim demonima, Carter si je oduzeo život u trideset trećoj godini.

Kevin je rođen u Johannesburgu u Južnoj Africi, odrastao je u obitelji srednje klase i živio je u susjedstvu u kojem su samo bijeli ljudi dobrodošli. Kao malo dijete svjedočio je brutalnom postupanju policijskih službenika prema crncima koji ilegalno žive na tom području. Nije bio zadovoljan onim što je vidio, a također nije bio zadovoljan ni svojim katoličkim roditeljima, koji su se smatrali ‘liberalima’ i nisu poduzeli ništa po tom pitanju.

Nakon što je odustao od svojih planova da postane ljekarnik, bio je prisiljen pridružiti se Južnoafričkim obrambenim snagama (S.A.D.F.) jer se to zahtijevalo od svih bijelih muškaraca u zemlji koji su završili školu ili navršili šesnaest godina. Dok je u S.A.D.F-u svjedočio tome da su drugi vojnici vrijeđali crnog konobara, stao je na njegovu stranu, nakon čega su ga pretukli i nazvali ga Kaffir-boetie (ljubiteljem crnaca).

Nakon incidenta, Kevin je bio na prisilnom dopustu te započeo svoj život u Durbanu kao voditelj radijske stanice. Iako je želio vidjeti svoju obitelj, bilo ga je previše sram vratiti se. Jednog dana nakon što je ostao bez posla, Kevin je pokušao počiniti samoubojstvo koristeći tablete za spavanje, lijekove protiv bolova i otrov za štakore, ali je to preživio.

Kasnije se vratio u S.A.D.F kako bi završio svoju službu nakon oporavka. Godine 1983., dok je bio na straži u sjedištu zračnih snaga u Pretoriji, eksplodirala je bomba pripisana Afričkom nacionalnom kongresu (A.N.C), ubivši devetnaest ljudi, a ozlijedivši 217. Upravo je ovaj napad doveo Cartera do odluke da postane fotoreporter.

Kad je završio sa službom, zaposlio se u trgovini foto aparata, a zatim je radio kao sportski fotograf za Johannesburg Sunday Express. Godine 1984. došlo je do nereda u crnačkim zajednicama diljem Južne Afrike.Zaposlio se u novinama “The star” kako bi svijetu mogao izložiti brutalnost aparthejda.

Sredinom 80-ih Carter je prvi fotografirao pogubljenje poznato kao “ogrlica”. To se sastoji od postavljanja gume napunjene benzinom na vrat pojedinca, a potom se zapali. Obično su žrtve pretučene, udarane kamenjem, ubodene ili ustrijeljene prije nego što su zapaljene. Neki izvještaji kažu da je trebalo dvadeset minuta da ta nesretna žrtva umre.

Godine 1990. počeo je građanski rat između Mandeline A.N.C i stranke slobode Inkathe koju podržava Zulu. Niko nije bio siguran raditi sam u gradovima gdje su crni ljudi. Kako bi smanjio opasnost, Carter se morao udružiti s tri prijatelja Ken Oosterbroeka, kolegom iz Star -a, te još dva slobodnjaka, Gregom Marinovichem i Joãom Silvom. Njih četvorica postali su toliko poznati po snimanju nasilja u zemlji da ih je Living, časopis iz Johannesburga, prozvao Bang-Bang Club. Što simbolizira pucnjavu i nasilje kojoj su četvorica stalno bila izložena.

Godine 1991. Greg Marinovich dobitnik je Pulitzera za fotografije Zulua u rujnu 1990. Fotografija prikazuje žrtvu koja je živa spaljena od strane pristalica A.N.C. Nagrada je pomogla u opstanku kluba. Godine 1993. Carter je krenuo sjeverno od granice s Joãom Silvom kako bi fotografirao pobunjenički pokret u Sudanu pogođenom glađu (Južni Sudan).

Lešinar koji čeka svoju gozbu

Dok je fotografirao žrtve gladi, naišao je na izgladnjelu djevojčicu za koju je pretpostavio da pokušava puzati prema UN-ovom kampu. Kad se namjestio fotografirati je, u blizinu je sletio lešinar. Objavljena je dodatna informacija o tome da je djevojčica smogla snage da se udalji od lešinara, ali da je njena sudbina nepoznata.

Kad se Carter vratio u Johannesburg, predao je svoju fotografiju New York Timesu, a objavljena je 26. ožujka 1993. Fotografija je privukla svjetsku pozornost. Mnogi su ljudi kritizirali fotografa jer nije pomogao djevojčici, ali nisu shvatili da je tog dana Kevin bio okružen naoružanim vojnicima, a zbog strogih naredbi nisu smjeli dodirivati ili komunicirati sa žrtvama gladi.

Za mladog fotografa stvari su krenule nizbrdo. Počeo je padati u veliku depresiju. Počeo je sa konzumacijom droga i alkohola. Kvaliteta njegova rada počela je padati, a dok je bio na zadatku na mitingu Nelsona Mandele za prve izbore u zemlji, viđen je kako tetura oko događaja.

Kasnije istog dana udario je automobilom u prigradsku kuću i odveden je u zatvor na deset sati zbog sumnje da je vozio u pijanom stanju. Njegova ovisnost o drogama također je postala sve veći problem u njegovom odnosu sa djevojkom. Na Uskrs je rekla Carteru da se odseli dok si ne sredi život.

S samo dva tjedna do izbora, Carterov posao je bio klimav, njegov ljubavni život se raspadao. Međutim, 12. travnja 1994. primio je poziv New York Timesa i saznao da je osvojio Pulitzerovu nagradu. Prema predstavniku New York Timesa koji je razgovarao s njim, Carter je radije raspravljao o svom osobnom životu, a ne o činjenici da je upravo osvojio Pulitzerovu nagradu.

Klub Bang-bang 18. travnja krenuo je u grad Tokoza, deset milja od centra Johannesburga, kako bi pokrio izbijanje nasilja. Nešto prije podneva, s previše jakim suncem za dobre fotografije, Carter se vratio u grad. Kasnije je saznao da je njegov najbolji prijatelj Ken Oosterbroek ubijen u Tokozi i da je Greg Marinovich teško ozlijeđen.

Dana 27. srpnja posljednja osoba koja ga je vidjela živog bila je žena njegovog prijatelja. Kako je pala noć, Carter se nenajavljeno pojavio u njezinoj kući kako bi ispričao svoje nevolje, ali udovica nije bila u stanju ponuditi savjet nakon što je tri mjeseca ranije izgubila muža. Iste noći, oko 21:00, počinio je samoubojstvo.

Carter je iza sebe ostavio poruku na kojoj je pisalo:

„Zaista mi je žao … životna bol nadjačava radost do te mjere da radost ne postoji … depresivan sam … !!!. Progone me živa sjećanja na ubojstva i leševe, bijes i bol … na izgladnjelu ili ranjenu djecu, na luđake sretne zbog okidača, često policiju, na ubojice krvnike … Otišao sam se pridružiti Kenu ako imam tu sreću. “

Kevin Carter

Priča o Kevinu Carteru ističe morbidnu povijest nasilja i nečovječnosti kojoj su fotoreporteri morali svjedočiti. Istina je da je osvajanje Pulitzerove nagrade izvršilo pritisak na njega, ali to nije dovelo izravno do njegove smrti. Međutim, to je povećalo krivnju i stres koji je nakupio u svom umu dok je dokumentirao neka od najstrašnijih mjesta na svijetu.
Zahvaljujući njegovom radu, glad u Sudanu postala je međunarodno poznata. Carter je ostavio neizbrisiv trag u svijetu.

Share

Odgovori

Contact Us

%d blogeri kao ovaj: