“Ljudska budilica” – izumrla profesija buđenja ljudi kucanjem

“Ljudska budilica” – izumrla profesija buđenja ljudi kucanjem

Industrijska revolucija uvela je radničku klasu. Kako su tvornice cvjetale diljem Velike Britanije, zapošljavale su sve više ljudi čija je svakodnevna rutina uključivala rano ustajanje na posao.

Kao što svi znamo rano ustajanje nije lako. Prije nego što je budilica postala sastavni dio svakog kućanstva, ljudi bi zapravo unajmili svoju vlastitu “ljudsku budilicu”.

Prije svega, ljudska budilica (eng.knocker-upper) jedna je od davno izgubljenih vještina i zanata koji su postali suvišni radi tehnologije koja se stalno razvija. Tijekom cijelog 19. stoljeća, a djelomično i 20., bilo je sasvim uobičajeno da vam netko dođe pokucati na prozor spavaće sobe u dogovoreno vrijeme da vas probudi.

U nekim dijelovima Engleske i Irske taj je posao uspio preživjeti do 1970 -ih, a bio je to uobičajen prizor među prvim pticama, ili onima koji bi išli spavati u ranim jutarnjim satima.

Zanimanje je bilo korisno, posebno onima koji su morali ustajat rano, jer su morali biti budni i trčati na posao ponekad već u tri sata ujutro. To se odnosilo i na radnike pristaništa, jer su se ponekad morali probuditi usred noći, zbog promjene plime koja im je diktirala radno vrijeme.

U početku bi se ljude budilo jednostavnim zvoncem ili lupalo na vrata, ali to se ubrzo vidjelo kao nepraktično jer bi probudilo cijelo kućanstvo, zajedno s onima za koje je bilo namijenjeno.

Dakle, upotreba dugog štapa na kraju je zamijenila ovaj običaj. Budući da bi se spavaća soba najčešće nalazila na zadnjem katu kuće, ovaj štap, koji je nalikovao štapu za pecanje, mogao je doprijeti do prozora i suptilno probuditi radnika, a da pri tome svi ostali ne budu prekinuti sa spavanja.

Neki su upotrebljavali štapove i grančice da kuckaju po prozoru, dok su drugi iz cijevčica ispuhivali grah i grašak prema vratima i prozorima.

Mnogi su zapisi zabilježeni o kucačima Engleske. Možda je prvi pisani spomen ove specifične profesije došao iz pera Charlesa Dickensa. U svom romanu “Velika očekivanja” iz 1861. jedan od likova, gospodin Wopsle, gubi živce zbog toga što ga se ujutro probudilo.

Drugi izvještaj, gospođe koja je dugi niz godina radila kao “ljudska budilica”, 1878. zabilježio je kanadski novinar koji ju je intervjuirao za Huron Expositor. U vrijeme intervjua već je bila u mirovini, ali je ipak uspjela pružiti izvrstan uvid u svakodnevni život svoje profesije.

Gospođa Waters radila je za između 35 i 95 ljudi, uglavnom u razdoblju između pet i šest ujutro. Prisjećala se i loše volje nekih svojih klijenata koji, poput Dickensova lika, jednostavno nisu mogli obuzdati jutarnji bijes:

„Bio je jedan poseban čovjek: morao je ustati u pet sati, a često bi legao na spavanje pijan tako da ga nije samo bilo teško probuditi, nego nikada nije došao do prozora, već se prepustio ljutitom mrmljanju, a ja sam s vremena na vrijeme čula kako bi mu zakletva iskliznula iz usta. ”

Gospođa Waters je također govorila o tome kako bi joj klijenti tjedno plaćali šiling. Oni koji bi izbjegli plaćanje buđenja, najčešće bi bili ostavljeni u svojoj zemlji snova te bi kasnili na posao. Uvijek je bilo jeftinije plaćati šiling tjedno nego izgubiti posao, pa takvi slučajevi nisu bili česti.

Neki su koristili prilično inventivne metode kako bi probudili svoje klijente. Mary Smith vladala je ulicama istočnog Londona sa svojom “graškaricom”. Ciljala bi u prozore svojim instrumentom nalik flauti i gađala sušeni grašak, postižući potrebnu količinu buke bez nošenja nepraktičnog štapa.

Mary je imala nasljednicu, istoimenu kćer, koja je nakon umirovljenja preuzela titulu budilice.

Kako je električna energija postala široko rasprostranjena, a na tržište su došli pristupačni satovi, rad “ljudskih budilica” više nije bio potreban. Ostao je kuriozitet zabilježen u povijesti, ali je nekada bio doista neophodan posao – posao koji je držao sve budnima i spremnima za svoj posao.

Ljudske budilice viktorijanske Engleske sada su samo teme narodnih pjesama i pjesama iz tog razdoblja. One služe kao uspomena na tako daleko vrijeme.

Share

Odgovori

Contact Us

%d blogeri kao ovaj: