Depresija je ozbiljan mentalni poremećaj i stanje koje muči mnoge ljude diljem svijeta. To nije stanje koje treba shvaćati olako, može silno opteretiti osobu, a može čak i odnijeti živote. Depresija je poput blata u koje čovjek tone, polako i nekontrolirano. Izlazak iz ovog stanja može biti veliki izazov. Ali izazov koji se može prevladati. Ljudi u davna vremena imali su nejasno razumijevanje što je depresija i različite načine kojima su pokušali pomoći onima koji su njome pogođeni. Možemo li išta naučiti iz povijesti depresije i načinima liječenja?
Kako su drevna društva shvaćala depresiju
Današnja znanost i medicina bacile su puno bolji pogled na ovo ozbiljno stanje. Dok je tuga normalna ljudska emocija i dio života, depresija nije. Depresija može doći u napadima, koji traju kratko vrijeme, ili može biti veliki klinički poremećaj koji osobu neprestano opterećuje. U svakom slučaju, takvo stanje je opasno i zahtijeva liječenje i pažnju. Procjenjuje se da više od 160 milijuna ljudi diljem svijeta pati od teške depresije.
Kako su drevna društva razumjela ovo ekstremno stanje? Prvi tragovi leže među filozofima antičke Grčke. Ova je civilizacija bila na čelu svih znanstvenih, uključujući mentalna pitanja. Iznenađujuće, prilično su točno okarakterizirali bolest s obzirom na vrijeme.
Čuveni starogrčki liječnik Hipokrat opisao je ovo teško mentalno stanje kao posebnu bolest. Nazvao ju je “melankolija”, od starogrčkog “melas” (“crna”) i “kholé”, (“žuč”), i naveo da su “strah i bezvoljnost, ako traju dugo”, uobičajeni simptomi bolesti.
Međutim, njegovo razumijevanje ove melankolije bilo je mnogo šire nego danas i uključivalo je nekoliko drugih simptoma koji više nisu izravno povezani s depresijom. To su bili bijes, strah, opsesivno ponašanje i zablude.
Dok je Hipokrat dao prvi “medicinski” ili znanstveni opis bolesti, još uvijek postoje spomeni koji sežu i dalje u prošlost. Međutim, oni nisu toliko detaljni. U kolijevci civilizacije, Mezopotamiji, takva se bolest spominje još 2000 godina prije Krista!
Ipak, Mezopotamci su to smatrali duhovnim stanjem, nevoljom uzrokovanom opsjednutošću demonima. Dakle, depresivna osoba tog doba ne bi pozvala u pomoć liječnika, već svetog čovjeka. Također su se nadali da će odagnati “strahove” prinošenjem žrtve bogu Šamašu u razrađenom ritualu.
Neravnoteža
Međutim, Grci su, više od tisućljeća kasnije, bolje razumjeli ljudske bolesti. Njihovo je razumijevanje ipak bilo grubo. Hipokrat je vjerovao da je melankolija, kao i većina drugih takvih bolesti, uzrokovana neravnotežom u humoru.
Grci su mnoge svoje dijagnoze temeljili na takozvanim “humorima”, a to su bile četiri tjelesne tekućine: krv, sluz, crna žuč i žuta žuč. Hipokrat je tvrdio da je melankolija uzrokovana neravnotežom u zdravlju, te utjecaj Saturna na slezenu da luči više crne žuči, što dovodi do promjene raspoloženje. Stoga je njegovo liječenje tog stanja bilo puštanje krvi, dijeta, snažna tjelovježba i tople ili hladne kupke.
Tek je rimski državnik Ciceron, nekoliko stoljeća kasnije, postavljena logičnija dijagnoza. Ciceron je rekao da melankolija ima korijene u strahu, ljutnji i iznad svega – tuzi.
Od suosjećanja do zlostavljanja
Međutim, u sljedećim stoljećima liječenje ove bolesti nije napredovalo. Diljem svijeta provedeno je mnogo neobičnih i okrutnih “tretmana” depresije. Općenito, u postklasičnim i ranosrednjovjekovnim društvima, depresivni ljudi su izbjegavani i smatrani su slabima. Zbog toga bi često bili i zlostavljani.
Često bi se dešavalo da su takve bolesnike bacali u tamnice, okovali ih i tukli. Ali kako je svijet napredovao, tako je raslo i naše razumijevanje depresije i potrebe za pomoći oboljelima. Jedan od pionira u tom liječenju bio je perzijski liječnik Muhammad ibn Zakariya al-Razi.
Opisao je depresiju “melankoličnim opsesivno-kompulzivnim poremećajem”, koji proizlazi iz promjena krvotoka u mozgu. Pozvao je sve liječnike da se prema pacijentima odnose s ljubaznošću i posebnom pažnjom, te istaknuo pozitivno pojačanje, odnosno nagradu za pravilno ponašanje.
Nakon uspješnog liječenja, al-Razi bi otpustio pacijenta i dao mu određenu svotu novca. To bi im pomoglo da se vrate u društvo. Ovo se smatra prvim zabilježenim slučajem psihijatrijske naknadne skrbi. I možemo sa sigurnošću pretpostaviti da je Muhammad al-Razi svojim pažljivim i ljubaznim pristupom liječenju uspješno izliječio mnoge slučajeve depresije.
Opsjednutost
U to je vrijeme postojalo mnogo suprotstavljenih teorija i pozitivno liječenje depresije nije se prihvatilo. S nadolazećim srednjovjekovnim razdobljem, “mračno doba” je palo na Europu, izbjegavajući one koji su patili od depresije. Kršćanstvo je utjecalo na dijagnozu, a na mentalnu bolest se obično gledalo kao na samu opsjednutost đavla ili demona.
Često su se grube metode koristile kao lijek, a glavni od njih bio je egzorcizam. Naravno, pjevanje kršćanskih molitvi u nadi da će osobu osloboditi od “demona” koji ga posjeduje nije učinkovit tretman za kliničku depresiju.
Nažalost, više nego često, pogođeni su ljudi otvoreno proganjani, zlostavljani ili ubijani. Depresija i drugi mentalni problemi često su se smatrali znakovima vještičarenja, a mnogi nevini ljudi pretrpjeli su okrutne smrti od strane kršćanskog svećenstva.
Opasnosti od produljene izolacije
Liječnici su tijekom tog razdoblja naučili prepoznati simptome depresije. Čudno je da su se simptomi mogli pronaći u kršćanstvu, osobito među redovnicima asketama.
Pustinjaci i anakoriti kršćanskog pokreta htjeli su se kloniti zemaljskog života, te su tako pobjegli u udaljena područja gdje su živjeli u potpunoj samoći, predani molitvi i introspekciji. Ali ovo je neprirodno stanje i može imati duboke učinke na um i duh.
Tijekom srednjeg vijeka mnogi su pustinjaci bili opisani kao pate od stanja zvanog “acedia”, koje je opisano kao tuga, ravnodušnost i velika duhovna nelagoda: svi simptomi depresije. Stanje je rezultat dugotrajne izolacije od društva i rigoroznih deprivacija koje su pustinjaci podnosili. Tako se vidjelo da se i depresija može “inducirati”.
Novi pogled na depresiju
S renesansom oko 16. stoljeća filozofsko, znanstveno i medicinsko razmišljanje ponovno dolazi u prvi plan. Poznati engleski autor pisao je o tom stanju 1665. godine, nazivajući ga “velikom depresijom duha”, opisom koji se kasnije ustalio.
Od kraja renesanse i do kraja prosvjetiteljstva, klasično doba baca novo svjetlo na depresiju i njezino liječenje. Shvaćena je kao otuđenje uma i mašte, protiv koje se treba boriti razumom. Depresivnom se osobom smatralo da je pogođena prazninom, nedostatkom volje i velikom tugom.
Otprilike u to vrijeme objavljeno je najvažnije djelo o depresiji za to razdoblje: “Anatomija melankolije” 1621. Objavio ga je Robert Burton, znanstvenik, učitelj i vikar na Sveučilištu Oxford. Bio je jedan od pionira koji su temeljito i duboko proučili “melankoliju”, baveći se mnogim teorijama i opisujući iskustva iz prve ruke.
Burton je predložio da se protiv depresije treba boriti svim razumnim i pozitivnim lijekovima: puno sna, zdrava prehrana, glazba, umjetnost, smislen rad i pozitivan razgovor o problemu s bližnjima.
Sam Burton je doživotno patio od depresije.
U narednim stoljećima, koncept “melankolije” (kako se još široko zvao) kontinuirano se istražuje i proučava. Drevna teorija “humora” počela je biti viđena kao manjkava i netočna, a pojavile su se nove pionirske medicinske i psihološke studije.
Njemački liječnik Johann Christian Heinroth (1773-1843) opisao je stanje kao poremećaj duše koji proizlazi iz moralnog sukoba unutar pacijenta. Stoga je to vidio kao psihičko stanje. Mnogi učeni ljudi i liječnici iz tog razdoblja počeli su kategorizirati melankoliju u različite podskupine.
S vremenom se termin depresija počeo češće koristiti, prije nego što je konačno istisnuo zastarjelu “melankoliju”. Emil Kraepelin (1856-1926), njemački psihijatar, vjerojatno je prvi upotrijebio depresiju kao sveobuhvatni pojam, a također je bio prvi koji je razlikovao maničnu depresiju i opisao bipolarni poremećaj.
Tijekom tog vremena, Sigmund Freud se također pozabavio temom depresije, tvrdeći da bi ona mogla biti posljedica gubitka i da poprima oblik teže od standardnog žalovanja. Predložio je složenu teoriju, navodeći da objektivni gubitak također rezultira subjektivnim gubitkom.
Kao primjer je uzeo depresiju koja proizlazi iz gubitka romantične veze. Freud je tvrdio da se depresivna osoba nesvjesno identificirala s objektom ljubavi, a gubitak ima ozbiljne psihološke posljedice koje su dublje od žalosti.
Susret filozofije i psihologije
U 20. stoljeću filozofija i psihologija često su se ispreplitale, tražeći objašnjenje za depresiju.
Viktor Frankl (1905.-1997.), austrijski egzistencijalni psihijatar, povezao je depresiju s nadmoćnim osjećajem beznačajnosti, uzaludnosti i besmislenosti. Predložio je da “egzistencijalni vakuum” koji ti osjećaji proizvode mora biti ispunjen smislenim stvarima.
Još jedna jedinstvena teorija došla je od američkog egzistencijalističkog psihologa Rolla Maya (1909.-1994.). Tvrdio je da je depresija “nemogućnost konstruiranja budućnosti”, te da osoba koja pati od nje “ne uspijeva pravilno gledati prema budućnosti”. Takav je osjećaj obično povezan s osjećajem beznačajnosti i nedostatka smisla u svijetu.
Humanistički psiholozi su tvrdili da depresija proizlazi iz jaza između pritisaka i standarda društva i prirodne potrebe pojedinca da dosegne svoj puni potencijal. Nažalost, moderno doba postavilo je previsoke standarde u društvo, a obični ljudi – često u svojim formativnim godinama – ne mogu postići te nemoguće standarde.
Iz toga proizlaze osjećaji samosažaljenja, bezvrijednosti i nedostatka smisla. U određenom smislu, društvo je djelomično krivo za visoke stope depresije. U 1950-ima, Albert Ellis je tvrdio da depresija potječe od iracionalnih “treba” i “mora”, nemogućih standarda i potreba društva. To je, naveo je, dovelo do nepotrebnog samosažaljenja i samooptuživanja.
Bolji pogled na sutra
Srećom, moderna medicina i moderna znanost imaju dobro uporište u borbi protiv depresije. Oni koji traže pomoć mogu pobijediti u borbi protiv depresije, posebno u razvijenim dijelovima svijeta. Medicina, terapija i promjena načina života glavni su lijekovi u ovoj borbi.
Ipak, nažalost, puno depresivnih ljudi iz siromašnih dijelova svijeta suočeno je s diskriminacijom, zlostavljanjem i nedostatkom pomoći. Depresija odnesi mnogo života svake godine. U borbi protiv toga, treba imati na umu da je depresija stanje duha koje se može nadvladati i s njim se nositi.
Gledajući unatrag na povijest i razumijevajući nevolju koja nas obuzima, možemo raditi na tome da je prevladamo. Jer kao što svi znamo, sutra je potpuno novi dan.
Izvori:
Naslovna foto: Love the wind / Adobe Stock.
leksikon.muzej-marindrzic.eu
hr.wikipedia.org
