Misterija plesne epidemije iz 1518. godine

Misterija plesne epidemije iz 1518. godine

Plesna kuga govori nam mnogo o fantastičnim natprirodnim vjerovanjima srednjovjekovnih ljudi, ali otkriva i ekstreme u koje nas može odvesti strah od iracionalnoga.

U srpnju 1518. stanovnike grada Strasbourga (tada dijela Svetog Rimskog Carstva) pogodila je iznenadna i naizgled nekontrolirana želja za plesom. Histerija je počela kad je žena poznata pod imenom Frau Troffea u strasburškoj uličici započela divljački plesati. Izvijala se i skakutala nekoliko dana, a do kraja tjedna pridružila su joj se još 34 sugrađana. Do kraja mjeseca plesači su ”oformili” skupinu od čak 400 ljudi. Mnogi su to tad već počeli umirati, uglavnom radi srčanih udara,moždanih udara i čiste iscrpljenosti, ali to nije zaustavilo gomile ljudi u plesu.

Plesna kuga u Strasbourgu mogla bi zvučati kao legenda, ali dobro je dokumentirana u povijesnim zapisima iz 16. stoljeća. To također nije jedini poznati incident ove vrste. Slične su se manie događale u Švicarskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj, iako su bile nešto manje.

Ples Frau Troffea trajao je između 4 – 6 dana što je vrlo neobično jer bi pod normalnim okolnostima već treći dan sigurno umrla zbog dehidracije, a ona je još uvijek plesala. Ova vrsta fizičkog napora nije prirodno izdrživa.

Jedna od najpopularnijih teorija bila je da su plesači progutali ergot, gljivicu koja raste na stabljici raži. Ali ova teorija ima jedan nedostatak.. Ergot može uzrokovati halucinacije, ali je gotovo nemoguće koordinirano kretanje (ples).

Povjesničar John Waller, autor nadolazeće knjige ”Vrijeme za ples, vrijeme za umiranje: Fantastična priča o plesnoj kugi 1518.” iscrpno je proučio slučaj i vjeruje (se) da je riješio misterij.

Maničnom plesanju prethodili su uzastopni periodi gladi uzrokovani prirodnim nepogodama, koje su pratili smrt i pothranjenost. Oni koju su preživjeli ostali su bez svega i bili su prisiljeni prositi. Širile su se razne bolesti, od gube do sifilisa i prestrašeno pučanstvo živjelo je u neprekidnoj tjeskobi. Jedan od strahova koji ih je proganjao temeljio se na staroj kršćanskom legendi da će, ako itko izazove bijes svetog Vita, taj mučenik sa Sicilije kazniti ljude kugom kompulzivnog plesa. Weller stoga vjeruje da je plesnu epidemiju izazvalo masovno psihogeno oboljenje, oblik masovne histerije kojoj prethodi nepodnošljiva razina psihološke iritacije.

Do sredine 1600-ih, ako ne i prije, izbijanje prisilnog plesa prestalo je mučiti stanovnike Europe. Njihov nestanak poklopio se s propašću gorkog nad naturalizma koji ih je držao. U kasnom 17. stoljeću pojam “Ples sv. Vida” dodijeljen je za opisivanje sasvim drukčijeg zdravstvenog stanja. Ali ovih bizarnih događaja se vrijedi prisjetiti. Jer pružaju predmetnu lekciju o snazi ​​naših uvjerenja i očekivanja da oblikuju izraz psihološke nevolje. U doba u kojem dominiraju genetska objašnjenja, plesne pošasti podsjećaju nas da simptomi mentalnih bolesti nisu fiksni i nepromjenjivi, već se mogu mijenjati promjenom kulturnog miljea. Istodobno, fenomen plesne manije, u svoj svojoj bogatoj izopačenosti, otkriva krajnosti do kojih nas strah i natprirodnost mogu dovesti.

Share

One thought on “Misterija plesne epidemije iz 1518. godine

Odgovori

Contact Us

%d blogeri kao ovaj: