Fascinantno naslijeđe kontroverznog američkog liječnika koji je izvagao ljudsku dušu i izjavio da je psi nemaju je nevjerojatna priča. I, kao i u mnogim područjima života, ono u što vjerujete i njegova uvjerenja imaju veliki utjecaj na ishode. Špekuliranje i borba oko postojanja, funkcija i ograničenja ljudske duše možda je promijenilo povijest više od bilo koje druge teme od početka vremena.
U staroj Grčkoj Pitagora je vjerovao da je ljudska duša božanskog podrijetla i da postoji prije i poslije smrti, dok je u ranim oblicima hinduizma “atman” (“dah” ili “duša”) bio univerzalno, vječno ja. Međutim, tek 10. travnja 1901. u Massachusettsu liječnik je tako duboko povjerovao u postojanje ljudske duše da ju je pokušao izvagati. Ovo uvjerenje rezultiralo je “Teoriju 21 gram” dr. Duncana MacDougalla.
Misterija gubitka 21. grama
U većini vjerskih, mističnih, filozofskih i mitoloških sustava na ljudsku dušu gledalo se kao na suštinu živog bića. Duša ili “psiha” formirala je čovjekovo razmišljanje i percepciju stvarnosti, oblikujući tako karakter, osjećaje i svijest svakog pojedinačnog ljudskog bića.
Eksperiment 21 gram odnosi se na znanstvenu studiju koju je 1907. godine objavio dr. Duncan MacDougall, liječnik iz Haverhilla, Massachusetts. Izvagao je šest tijela prije i poslije smrti kako bi utvrdio razlike, a rezultati su objavljeni u izdanju časopisa “Journal of the American Society for Psychical Research” iz 1907. godine. Rezultati ovog eksperimenta, kojem su svjedočila i kvalificirala četiri druga liječnika, bili su doista nevjerojatni.
MacDougall, zaintrigiran idejom da ljudska duša ima masu osmislio je eksperimente u kojima je šest smrtno bolesnih osoba u svojim zadnjim trenucima života ležalo na krevetima postavljenim na veliku vagu industrijske veličine, a koja je bila vrlo osjetljiva na promjene težine.
Odmah su napravljeni svi uobičajeni odbici za fizički gubitak težine ( tjelesne tekućine poput znoja i mokraće, te plinova poput kisika i dušika) i otkriveno je da još uvijek postoji cijela unca nepoznate težine. ” S obzirom da je prosječni gubitak težine svake osobe iznosio ¾ unce, dr. MacDougall je zaključio da je ljudska duša u prosjeku teška 21 gram (0,74 unci).
Kako se eksperiment američkog lovaca na duše izjalovio
Rijetko timovi znanstvenika pritiskaju gumb za pokretanje eksperimenta dok se ne uzmu u obzir sve potencijalne varijable, a to je bio slučaj 1907. godine kada su istraživači izračunali procjene koliko je zraka bilo u plućima mrtvog tijela i koliko tjelesne tekućine je svaka osoba sadržavala. Međutim, razlika od 21 grama nije se mogla znanstveno objasniti.
Tijekom eksperimenta stvari nisu išle prema planu te su dva seta rezultata zanemareni nakon mehaničkog kvara. Prilikom mjerenja trećeg pacijenta, utvrđeno je da je on održao istu težinu odmah nakon smrti kao i prije, a zatim je minutu kasnije izgubio otprilike 30 grama težine. Dr. MacDougall je vjerovao da je do ovog odstupanja došlo jer je pacijent bio “flegmatičan čovjek spor u razmišljanju i djelovanju”, te da je njegova duša bila suspendirana u tijelu minutu nakon smrti.
Inzistirajući na tome da ljudske duše teže 21 gram, dr. MacDougall ponovio je isti morbidni pokus na 15 pasa. Kad rezultati nisu pokazali promjene u težini prije i poslije smrti, dr. MacDougall je zaključio da je to čvrst dokaz da samo ljudi imaju duše. Kako bi to dokazao, skrenuo je pozornost na razvoj fotografskih tehnika, jer je njegov novi cilj bio vizualno snimiti dušu koja napušta ljudsko tijelo nakon smrti, ambiciozan zadatak koji na kraju nije uspio postići prije nego što je preminuo 1920. godine.
U vjerovanjima nema mjesta znanosti
Prema psihologu Bruceu Hoodu u njegovoj knjizi iz 2009. godine: “MacDougallov eksperiment odbacila je znanstvena zajednica”, a optužen je za ” pogrešne metode i potpunu prijevaru u dobivanju rezultata.”
Davne 1907. godine liječnik Augustus P. Clarke bio je najoštriji kritičar MacDougallove teorije, eksperimenta i rezultata.
U svibanjskom izdanju časopisa American Medicine tvrdio je da nakon smrti pluća prestaju hladiti krv, a to uzrokuje nagli porast tjelesne temperature, pa je znojenje uzrokovalo nedostatak u 21 gramu.
Clarke je također istaknuo da kod pasa znojne žlijezde nisu uključene u regulaciju temperature, objašnjavajući zašto 15 pasa nije izgubilo težinu nakon smrt.
Bruce Hood je također napisao da MacDougallovi nalazi nisu bili pouzdani i da se toj teoriji ne smije vjerovati i oslanja se na oštru činjenicu da je dr. MacDougall vjerojatno “otrovao i ubio petnaest zdravih pasa u pokušaju da podrži svoje istraživanje”.
Danas, iako nijednom timu istraživača nikada ne bi bilo dopušteno izvesti takav eksperiment, ideja duše zasigurno nije nestala.
Suvremena uvjerenja izravno se protive uvjerenjima dr. MacDougalla, tvrdeći da psi doista imaju duše. Prema članku Boston Terrier Network -a „jednom kada se pas veže za čovjeka, njegova se duša veže za ljudsku dušu i nakon smrti odlazi tamo gdje i ljudska duša.
Dakle, odgovori na najdublja životna pitanja o duši postoje, ali samo ako vjerujete. . .
