Nicolas Flamel bio je Francuz koji je živio između 14. i 15. stoljeća. Prema suvremenim izvorima, bio je pisar. Kasniji izvori, tj. oni iz 17. stoljeća, međutim, pretvorili su ga u uspješnog alkemičara, a njegov ugled kao takav ostao je neosporan više od jednog stoljeća.
Iako je život pravog, povijesnog Flamela otkriven tijekom 18. stoljeća, on je i dalje najpoznatiji kao alkemičar. I danas se alkemičar Flamel pojavljuje u popularnoj kulturi, ponajviše u knjizi Harry Potter i kamen mudraca autorice J. K. Rowling.
Svoju reputaciju alkemičara Nicolas Flamel stekao je tek u 17. stoljeću i uspio ju je održati više od jednog stoljeća. Flamelov istinski, povijesni identitet prvi je put 1761. doveo u pitanje francuski srednjovjekovni pjesnik – François Villain. Te je godine Villain objavio svoju “Histoire Critique de Nicolas Flamel et de Pernelle sa Femme” (Kritička povijest Nicolasa Flamela i njegove žene Pernelle) u kojoj je tvrdio da Flamelov život kao alkemičara ne može biti potkrijepljen povijesnim dokazima.
Također je tvrdio da je izlaganje knjige Hieroglyphical Figures, pripisan Flamelu, a objavljen 1612., zapravo napisao njegov izdavač Pierre Arnauld de la Chevalerie pod pseudonimom Eiranaeus Orandus i da je on zapravo bio odgovoran za pokretanje legende o Flamelu.
Villianove tvrdnje u to doba zasigurno su bile kontroverzne i mnogi su skočili u obranu Flamelove reputacije alkemičara, a najznačajniji je Antoine-Joseph Pernety. Materijal koji je Pernety koristio za obranu Flamela uvelike je crpljen iz njegova uvoda u Hieroglyphical Figures koje je bilo popularno tijekom 19. stoljeća među onima koji su podržavali ideju da je Flamel alkemičar.
Nepotrebno je reći kako je vrijeme prolazilo, legende oko Nicolasa Flamela su rasle i uljepšale su ga njegove pristaše, a neke od njih bit će spomenute kasnije. Na našu sreću, Villain nije samo kritizirao rašireno vjerovanje da je Flamel uspješan alkemičar, već je i svojim napornim radom otkrio stvarnu povijest ove figure veće od života.
Život Nicolasa Flamela
Prije svega, može se reći da je osoba po imenu Nicolas Flamel doista postojala. Iako nije sasvim sigurno, godina 1330. obično se navodi kao godina njegova rođenja. Rođen je Pantoiseu ili u Parizu.
Krajem 14. i početkom 15. stoljeća Flamel je živio u Parizu i radio kao javni pisar. Osim toga, vodio je dvije trgovine izgrađene uz zid crkve Saint-Jacques-de-la-Boucherie. Zabilježeno je i da se Flamel vodio kao upravitelj crkve u svojoj župi te da se oženio ženom po imenu Pernelle (ili Perenelle) 1368. godine.
Njegova je žena bila udovica (ne jednom, već dva puta) i sa sobom je u brak donijela bogatstvo oba svojih prethodnih muževa. Osim što su posjedovali nekoliko nekretnina, par je financijski pridonio i mnogim crkvama i hostelima. Na primjer, jedan od načina na koji je par potrošio svoje bogatstvo bio je naručivanje kiparskih djela za crkve.
Još jedan primjer filantropije bila je izgradnja kuća za smještaj beskućnika u Parizu. Jedna od njih preživjela je do danas i najstarija je kamena kuća u gradu. Kuća, danas poznata kao Kuća Nicolasa Flamela, dovršena je 1407. godine i nalazi se na adresi 51 Rue de Montmorency, u 3. pariškom okrugu.
Gradskim beskućnicima bilo je dopušteno boraviti u tim kućama, pod uvjetom da se mole za duše umrlih. O tome svjedoči natpis (na srednjem francuskom) odmah ispod vijenca prizemlja kuće Nicolas Flamel.
Jedno od mogućih objašnjenja za filantropiju Flamela je da su bili bez djece i da su si stoga mogli priuštiti potrošnju na dobrotvorna djela i monumentalna umjetnička djela. Takva dobra djela također bi osigurala da se Flamela i njegove supruga i dalje spominju nakon njihove smrti.
Još jedan dokaz o postojanju Flamela je nadgrobni spomenik koji je sam dizajnirao. Ovaj je artefakt danas izložen u Musée de Cluny, muzeju srednjeg vijeka u Parizu. Crkva u kojoj je Flamel pokopan, crkva Saint-Jacques-de-la-Boucherie, uništena je krajem 18. stoljeća, a Flamelov nadgrobni spomenik kasnije je postao daska za rezanje u pariškoj trgovini.
Srećom, spašen je od ove sramotne sudbine i na kraju je stigao u Musée de Cluny. Osim Flamelovog nadgrobnog spomenika, drugi artefakt koji se odnosi na njegov zagrobni život je njegova oporuka, datirana na 22. studenog 1416. Vjeruje se da se njegova smrt dogodila 22. ožujka sljedeće godine.
Iz ove oporuke imamo predodžbu o Flamelovom bogatstvu. Osim bogatstva koje je Pernelle donijela iz svojih prethodnih brakova, Flamel je svoje bogatstvo stekao svojim radom kao pisar, što je bilo dobro plaćeno zanimanje u srednjem vijeku, prije izuma tiskarstva. Zanimljivo je da su neki nagađali da su se Flamel i njegova supruga obogatili nezakonitim poslovima sa Židovima, što se također može koristiti za objašnjenje kako se uopće uključio u alkemiju.
Je li Nicolas Flamel doista bio uključen u alkemiju?
Dostupni podaci o Flamelovom životu čine ga jednim od najbolje dokumentiranih srednjovjekovnih ličnosti u povijesti alkemije. Ipak, u tim pouzdanim izvorima nema ni spomena o Flamelovim navodnim bavljenjima alkemijom. Ne postoji ništa o tome da se bavi u srodnim područjima farmacije i medicine, niti bilo kakav dokaz da je Flamel stekao bilo kakvo daljnje obrazovanje osim onog koje je bilo potrebno za njegov posao pisca.
Povrh toga, niti jedna poznata alkemijska rasprava koja potječe s kraja 16. stoljeća ne navodi Flamel kao srednjovjekovni izvor. Čak i da se Flamel okušao u alkemiji (što nije nemoguće), malo je vjerojatno da je na tom polju jako napredovao ili tome značajno pridonio. Dostupni dokazi upućuju na to da je Flamelov ugled majstora alkemičara bio izum 17. stoljeća.
Iako su tvrdnje o Flamelu, alkemičaru, prilično lažne, one pružaju zanimljiv materijal za čitanje. Najčešći od njih je taj što je Flamel postigao besmrtnost kroz Eliksir života.
Na primjer, već u 17. stoljeću putnici su tvrdili da su Flamel i njegova supruga još živi i da rade u Indiji. Do tada je par imao gotovo 400 godina.
Ponovno, tijekom 18. stoljeća, dok je u Parizu bjesnila rasprava o Flamelovoj reputaciji alkemičara, neki zavedeni gledatelji navodno su vidjeli Flamela, njegovu suprugu i sina kako prisustvuju izvedbi u pariškoj operi.
Nadalje, tvrdi se da ih je pratio umjetnik koji je skicirao njihove portrete. Osim toga, alkemičar Flamel također je poznat po tome što je uspješno stvorio kamen mudraca, koji ima moć pretvoriti olovo u zlato.
Majstorski podvizi Nicolasa Flamela
Zbog ova dva podviga Flamelov ugled osiguran je kao majstor alkemičar. Doista, cilj svakog ozbiljnog alkemičara bio je postići vječni život i biti u stanju pretvoriti olovo u zlato. U nekim slučajevima, prvo se postiže Eliksirom života, dok se drugo kroz Kamen mudraca.
S našim trenutnim znanstvenim shvaćanjem, ciljevi alkemije izgledaju nemogući. Alkemičarima su takve ideje bile sasvim logične. Na primjer, teorija da se olovo može pretvoriti u zlato temelji se na aristotelovskoj pretpostavci da su svijet i sve u njemu sastavljeni od četiri osnovna elementa – zraka, zemlje, vatre i vode, kao i tri ‘bitne’ tvari – soli , živa i sumpor.
Osim toga, alkemičari vjeruju da različiti metali imaju različite razine ‘savršenstva’. Smatralo se da zlato predstavlja najveći razvoj metala jer sadrži savršenu ravnotežu četiri elementa, dok je olovo osnovni metal. Ako i olovo i zlato sadrže četiri elementa, iako u različitim omjerima, tada bi, prema alkemiji, bilo moguće promijeniti jedan u drugi promjenom tog omjera.
Tijekom svog vrhunca, alkemija se dopala čak i onima koji se danas smatraju glavnim ličnostima u povijesti i znanosti. Jedna od najpoznatijih od ovih ličnosti, na primjer, je Isaac Newton. Iako je Newton najpoznatiji po ogromnom doprinosu klasičnoj mehanici, optici i računici, mnogo je manje poznat po svojim alkemijskim djelima.
Zapravo, Newton je proveo ogromnu količinu svog vremena na alkemiji, a povjesničari su procijenili da je za života napisao više od milijun riječi alkemijskih bilješki. Danas se alkemija općenito smatra pseudoznanošću. Ipak, neki povjesničari znanosti danas ne odbacuju u potpunosti alkemiju, već smatraju da su načela u njima utjecala na velika otkrića u povijesti znanosti.
Na primjer, prvi otkriveni element koji još nije bio poznat u davna vremena bio je fosfor. Ovo je otkriće 1649. godine napravio njemački alkemičar Hennig Brand, koji je bio u potrazi za kamenom filozofa. Jedan od njegovih eksperimenata uključivao je destilaciju ljudskog urina i zahvaljujući tome je otkrio fosfor.
Kao drugi primjer, Antoine-Laurent de Lavoisier, francuski kemičar popularno poznat kao “otac moderne kemije”, zamijenio je četiri elementa alkemije 1789. s novim popisom elemenata, koji su prema svojim svojstvima grupirani u plinove. Smatra se da je to najraniji pokušaj klasifikacije elemenata i početak periodnog sustava.
Vraćajući se alkemičaru Flamelu, čini se da je imao više sreće od alkemičara u stvarnom životu u potrazi za eliksirom života i kamenom mudraca. U Izlaganju svoje knjige Flamel tvrdi da je za dva florina kupio knjigu pod naslovom Knjiga Abrahama Židova i napominje da je “vjerujem da je ukradena ili oduzeta bijednim Židovima; ili pronađena skrivena u nekom dijelu drevnog mjesta njihova prebivališta ”.
Knjiga je sadržavala čudne likove koje Flamel nije razumio. Flamel je zatim svoju knjigu pokazao najvećim učenjacima u Parizu, ali ni oni nisu razumjeli njezin sadržaj, a većina ih se čak i rugala kada im je rekao da se recept za Kamen mudraca nalazi na tim stranicama. Konačno, Flamel je odlučio otići na hodočašće u Santiago de Compostela, u nadi da će knjigu pokazati nekom učenom Židovu u sinagogi u Španjolskoj, naučivši tako njezine tajne.
Na povratku iz Santiaga de Compostele, Flamel je u Leonu sreo trgovca iz Bologne, koji mu je rekao za liječnika u gradu po imenu ‘Master Canches’. Ovaj liječnik bio je Židov, ali se obratio na kršćanstvo i mogao bi Flamelu pomoći u dešifriranju njegove knjige. Liječnik je bio oduševljen što je vidio knjigu, kao što je i čuo za nju, ali je vjerovao da je ovaj dio posla odavno izgubljen.
Liječnik je uspio dešifrirati knjigu, nakon čega su on i Flamel otišli u Francusku. Međutim, u Orleansu se liječnik razbolio i umro nakon sedam dana. Flamel je zabilježio da je liječnik pokopan u crkvi Svetog Križa u Orleansu te da je sam nastavio put natrag u Pariz. Ostatak Izlaganja svoje knjige bavi se dešifriranjem Knjige Abrahama Židova.
Konačno, iako je iznimno malo vjerojatno da je Flamel bio majstor alkemičar, kako tvrde legende, njegov ugled kao takvog opstao je do danas. Na primjer, u romanu Victora Hugoa iz 1831. godine, Zvonar crkve Notre Dame, glavni antagonist, Claude Frollo, bavi se alkemijom i provodi mnogo vremena proučavajući rezbarenje na groblju Svetih nevinih, gdje je navodno Flamel skrivao svoje alkemijske tajne i kodove. U novije vrijeme Flamel se pojavljuje u knjizi Harry Potter i kamen mudraca autorice J. K. Rowling i u Čudesnim zvijerima: Grindelwaldova zlodjela.
