Pireneji u Europi su zemlja života i biološke raznolikosti. Ovdje su, savršeno prilagođene, mnoge vrste rasle i napredovale pronalazeći idealno mjesto za život. Neki od njih su endemi. Oni posjeduju Pirinejske planine. Od autohtonih vrsta valja istaknuti planinsku kozu (Pyrenean ibex), posljednju izumrlu vrstu u Pirinejima. Polagani gubitak koji je ovu vrstu doveo do nestanka 2001. i koja je doživjela prvo živo rođenje u svijetu kloniranjem izumrle podvrste.
Pyrenean ibex, prva vrsta koja je kloniranjem vraćena u život nakon izumiranja i prva vrsta koja je izumrla dva puta.
Karakteristike Pyrenean ibexa
Pyrenean ibex je bila podvrsta planinske koze tipične za pirenejski planinski lanac. Bio je poznat po svojoj veličini i raširenosti rogova koji su ga činili veličanstvenim. Imao je najdulje rogove među četiri podvrste kozoroga koji su u povijesnim vremenima nastanjivali Pirinejski poluotok. Osim toga, razlikovala se od ostalih podvrsta uglavnom zbog dužeg i gušćeg krzna zimi te debele baze rogova, kako kod mužjaka tako i kod ženki.
Prema pećinskim crtežima i pronađenim fosilnim ostacima, Pyrenean ibex je zauzeo čitave Pirineje. Međutim, lovni pritisak koji je vrsta doživljavala od srednjeg vijeka malo po malo je ugrožavao vrstu. Krajem 19. stoljeća nestao je s francuske strane i 1900. godine preostala je populacija od oko 50 jedinki.
Posljednji slobodni Pyrenean ibexi živjeli su u masivu Monte Perdido, na vrlo hladnoj i izrazito strmoj padini, između velikih stjenovitih litica na nadmorskoj visini između 1000 i 2200 metara.
Posljednje razmnožavanje zabilježeno je 1987. godine, u razdoblju u kojem je preostalo samo oko 14 jedinki. Godine 1990. zadnji je mužjak uočen posljednji put, a u siječnju 2001. posljednja ženka ove vrste uginula je u Nacionalnom parku Ordesa Monte Perdido.
Kloniranje Pyrenean ibexa
Unatoč tužnom kraju Pyrenean ibexa, bilo je mnogo pokušaja da se vrsta nastavi. Od 1918. godine, stvaranjem nacionalnog parka Ordesa, vrsta je bila zakonski zaštićena, a lov je zabranjen.
Godine 1992. započet je projekt hvatanja i pokretanja potpomognutog uzgoja Pyrenean ibexa, a 1996. godine, zbog nedostatka mužjaka, korištena su dva plodna primjerka druge podvrste. Naposljetku, s obzirom na nedostatak pozitivnih rezultata, posljednja je ženka uhvaćena 1999. kako bi se dobili biološki uzorci koji bi omogućili naknadno kloniranje vrste.
Celia, posljednji Pyrenean ibex
Godine 2001. započeo je projekt CITA-e iz Aragona za kloniranje Pyrenean ibexa u suradnji s istraživačima iz INIA-e i UAB-a. Provedena su dva niza pokusa u kojima su klonski embriji Pyrenean ibexa preneseni na planinske koze. U prvoj su ostvarene dvije trudnoće, ali su izgubljene u ranom stadiju, a u drugoj seriji 154 embrija prenesena su na 44 primatelja, čime je dobiveno pet trudnoća, od kojih je jedna doživjela termin.
Porod je obavljen carskim rezom u srpnju 2003. Beba je rođena živa, ali je nekoliko minuta kasnije uginula zbog respiratornih problema. Bio je to kraj projekta koji se nije nastavio, ali se može reći da je to bilo prvo živo rođenje izumrle podvrste u svijetu.
Kloniranje je vrlo kontroverzano i mnogi kritičari (kršćani) kažu da se znanstvenici igraju Boga. Možda ima smisla vratiti samo životinjske vrste koje su izumrle zbog ljudi (prekomjerni lov, gubitak staništa).
Moglo bi vas zanimati
Životinje koje su izumrle u posljednjih 100 godina – 1 dio
Lov, iskorištavanje za znanost i zabavu, te uništavanje staništa zbog poljoprivrednih praksi predvođenih ljudima uobičajeni su čimbenici izumiranja bezbrojnih životinjskih…
Pasmine pasa koje danas volimo nisu baš proizvod majke prirode, stvorili su ih ljudi kroz tisuće godina uzgoja različitih vrsta pasa.
