Porajmos: Zaboravljeni genocid nad Romima u Drugom svjetskom ratu koji je svijet ignorirao

Tijekom Porajmosa, nacisti su istrijebili četvrtinu europskog romskog stanovništva, ali ovaj brutalni genocid desetljećima je ostao nepriznat.

Tijekom holokausta, nacisti i njihovi saveznici ubili su oko 25 posto cjelokupne europske romske populacije. Ovaj genocid, poznat kao Porajmos, i dalje je jedan od najgorih zločina koje su počinili nacisti – i trebalo je do 1979. godine da njemačka vlada započne s odštetom, a do 2011. godine da žrtve dobiju službeni dan sjećanja.

[metaslider id=”13051″]

Duga povijest progona Roma

Čak i prije dolaska nacista na vlast, Romi su u Europi već bili suočeni s desetljećima progona. Etnička skupina koja potječe sa sjevernog indijskog potkontinenta prije nego što je krenula u Europu najvjerojatnije u 14. stoljeću, Romi su oduvijek bili migratorni narod koji se često suočavao s lokalnim progonima gdje god su završili, uključujući Njemačku.

Od 1899. do nacističkog uspona 1933. godine, njemački zakonodavci uvodili su zakon za zakonom kako bi ograničili prava Roma tako što su ih nadzirali, držali podalje od javnih površina i ograničavali mjesta na kojima bi se mogli naseliti. Zakoni su im zabranjivali ulazak u mnoge bazene ili parkove, a cijeli dijelovi zemlje za njih su bili zabranjeni. Policija je čak imala pravo bez razloga uhititi gotovo sve Rome koje su željeli. Prevladavalo je mišljenje da je svaki put kad je “Ciganin” bio iza rešetaka, zemlja sigurnije mjesto.

A kada su nacisti došli na vlast, stvari su se samo pogoršale. Hitler je počeo ciljati Rome ne samo kao lutajuće skupine ljudi koje je trebalo kontrolirati, već kao “nepoželjnu” rasnu skupinu koju je trebalo obuzdati i potom eliminirati.

Godine 1936. direktor Robert Ritter iz Centra za istraživanje rasne higijene i demografske biologije počeo se baviti nacističkim “ciganskim pitanjem”. Nakon intervjua i ispitivanja romskih subjekata, Ritter je zaključio da grupa ima “degeneriranu” krv koja ih čini opasnom za njemačku rasnu čistoću.

Nadalje, zaprijetio je Romima da će otkriti gdje se nalaze i gdje se nalaze članovi njihovih obitelji kako bi se stvorio centralizirani registar gotovo svih Roma koji žive u Njemačkoj koji bi omogućio neke od najgorih zločina nad Romima.

Deportacija Roma

Godine 1936. – nakon što su Romima oduzeli državljanstvo, njihovu mogućnost sklapanja brakova s Nijemcima i pravo glasa – nacisti su ih počeli okupljati i tjerati u logore i druga područja gdje će biti izolirani.

U početku su stotine tisuća Roma strpali u tranzitne kampove i držali ih odvojeno. Ubrzo su, međutim, nacisti natjerali neke od Roma u geta zajedno sa Židovima. Odatle je krenulo tjeranje na mjesta prisilnog rada i logore smrti.

Porajmos je započeo.

Porajmos

Genocid nad Romima ozbiljno je započeo u prosincu 1942. kada je zapovjednik SS-a Heinrich Himmler potpisao naredbu kojom se poziva da svi Romi budu prisilno odvedeni u koncentracijske logore. U roku od nekoliko godina, nacisti su namjeravali istrijebiti svakoga do posljednjeg od procijenjenih milijun Roma koji žive u Europi.

Ubrzo su vlasti diljem Europe pod nacističkim nadzorom pokupile sve Rome koje su našle, izvukle ih iz geta i zatočeničkih centara i odvukle ih u logore smrti. Tamo su ih na desetke tisuća ubili plinom kao i mnoge druge žrtve holokausta.

Međutim, u dijelovima Sovjetskog Saveza koje su kontrolirali nacisti, vlasti su zauzele izravniji pristup. Nacistički pokretni odred smrti, Einsatzgruppen, išao je od sela do sela masakrirajući sve Rome koje su zatekli. Samo su oni ubili oko 8.000 ljudi.

Eksperimentiranje na ljudima

Romi koji su preživjeli dovoljno dugo da dođu do koncentracijskih logora često su bili podvrgnuti posebno okrutnim mukama prije nego što su ubijeni.

Kao prvo, nacisti su uvelike koristili Rome u svojim zloglasnim medicinskim eksperimentima. Zloglasni dr. Josef Mengele navodno je bio pristran eksperimentiranju na romskoj djeci. Podmitio bi ih slatkišima i igračkama, natjerao ih da ga zovu “ujak Mengele”, a zatim ih namamio u plinske komore ili, još gore, u svoj laboratorij, gdje bi na njima provodio užasne eksperimente.

Jedna od najgorih priča dolazi od židovske zatvorenice Auschwitza po imenu Vera Alexander, koja je svjedočila brutalnom izobličenju i smrti dvoje četverogodišnjih romskih blizanaca Guidoa i Ine.

“Bili su sašiveni, leđa uz leđa, kao sijamski blizanci”, rekla je. “Rane su im bile inficirane i curio je gnoj. Vrištali su dan i noć. Tada su njihovi roditelji – sjećam se da se majka zvala Stella – uspjeli dobiti morfij i ubili su djecu kako bi prekinuli njihovu patnju.”

Nepriznati genocid

Bilo zbog “eksperimentiranja”, masovnih pucnjava ili plina u koncentracijskim logorima, nacisti i njihovi suradnici ubili su oko 220.000 Roma (iako neke manje prihvaćene procjene govore o ukupnom broju od čak 1,5 milijuna, što je malo vjerojatno da će biti istinito s obzirom na to da nadilazi opći konsenzus o tome koliko je Roma bilo u Europi prije Porajmosa).

Za razliku od ostalih preživjelih u holokaustu, preživjeli Romi jedva da su dobili ikakvo priznanje ili odštetu za patnju koju su preživjeli. Zapravo, čak i nakon što je nacistička vladavina završila 1945., rasizam protiv Roma trajao je do te mjere da su neki tvrdili da ne zaslužuju nikakvu naknadu za genocid.

Poslijeratne vlade Zapadne Njemačke i saveznici nisu prepoznali Rome kao žrtve rasnog progona, blokirali su pozive na odštetu i zauzeli stav da su ih nacisti ciljali zbog njihovih “zločinačkih i asocijalnih elemenata”.

Iznova i iznova žrtve genocida nad Romima nisu dobile ni pozornost, pa čak ni osnovnu ljudsku simpatiju pridanu žrtvama holokausta u cjelini. Konačno, 1979. Zapadnonjemački savezni parlament priznao je da je Porajmos bio rasno motiviran genocid i time omogućio Romima da steknu pravo na službene reparacije. Ali do tada su mnogi od preživjelih već umrli.

Prošlo je gotovo 70 godina prije nego što su žrtve Porajmosa dobile javno priznanje kakvo se daje drugim skupinama žrtava holokausta. Tek 2011. godine romske žrtve dobile su priznanje na njemačkom godišnjem danu sjećanja na holokaust. Sljedeće godine žrtve Porajmosa konačno su dobile spomenik.

Do tada su stotine tisuća romskih žrtava bile gotovo potpuno ignorirane ili zaboravljene od strane neromskog svijeta. Premda je četvrtina njihove populacije zbrisana u samo nekoliko kratkih godina – a bili su trajna meta diskriminacije diljem Europe čak i nakon Drugog svjetskog rata – trebalo im je gotovo sedam desetljeća da dobiju priznanje koje su zaslužili.

---