Nakon što je kitolovaca “Essex” potopio osvetoljubivi kit, njegova je posada osuđena na 90 dana otvorenog mora zbog čega su pribjegli kanibalizmu.
Godine 1920. kit je naletio na američki brod kitolovac u južnom Pacifiku. Bio je to prvi put u američkoj povijesti da je brod koji lovi kitove napadnut plijenom u, činilo se, proračunatom napadu. Dok je brod potonuo, posada je morala donijeti mučnu odluku: ili se uputiti prema najbližem kopnu ili pokušati preći Pacifik čamcima sa veslima.
Posadu Essexa uslijedila je zastrašujuća kušnja preživljavanja. Ta ista koja je kasnije inspirirala Hermana Melvillea da napiše svoju klasičnu priču o pomorstvu, Mobyja Dicka.
Kitolovac plovi na posljednje putovanje
Kako je Amerika marširala kroz industrijsku revoluciju 19. stoljeća, proizvodi od kitova postali su neprocjenjiva roba. Kitova mast se koristila za izradu svijeća i ulja sa kojim bi se podmazivali strojevi. Kitova kost je također korištena za izradu ženskih korzeta, kišobranima i podsuknja. Kao takav, kitolov je bio u procvatu američke industrije, osobito u Novoj Engleskoj.
Prije posljednjeg putovanja Essex je bio na glasu kao sretni brod. Bio je to stari kitolovac koji je imao povijest isplativih ekspedicija, zbog čega je 29-godišnji kapetan George Pollard Jr. jedan od najmlađih kapetana kitolovaca ikada bio uvjeren da se na njegovom sljedećem izletu neće ništa razlikovati. Tako su 12. kolovoza 1819. on i njegova posada isplovili iz Nantucketa u Massachusettsu.
Međutim, Essex se od početka činio osuđenim na propast. Samo dva dana kasnije, oluja je umalo potopila brod u Golfskom toku. Iako je oluja oštetila dva od pet čamaca kojima bi lovili kitove, George je nastavio dalje dok njegova posada nije stigla do Galapagosa.
No, kad su stigli na otok Charles na Galapagosu, podvala koja je pošla po zlu gotovo je uništila cijelu ekspediciju. Jedan od mornara zapalio je vatru na kopnu koja se brzo otela kontroli, a dok su ljudi trčali kroz plamen kako bi preživjeli, gotovo su zapalili cijeli otok.
No najveća prijetnja putovanju Essexom tek je uslijedila. Godinu dana nakon putovanja, Essex i njegova posada susreli su se licem u lice s masivnim kitom ulješurom usred oceana južnog Pacifika.
Napad kita Ulješure
Kitolov nije bio lak pothvat. Kitolovci bi bi se rasporedili sa glavnog broda u timove na manjim čamcima, s kojih bi pokušali uhvatiti kita i ubosti ga kopljem. Posada broda Essex bila je na glavnom brodu kad ih je napao kit.
Owen Chase prvi je vidio kita. S udaljenosti od 25 metara, bio je nenormalno velik čak i za mužjaka kita. Kit je navodno bio prepun ožuljaka i već je neko vrijeme plutao nedaleko od broda.
“Okrenuo sam se i ugledao ga oko stotinu metara ispred nas kako plovi izravno na nas sa bijesom i osvetom u njegovom pogledu. ” Owen se kasnije prisjetio u svojoj objavljenoj pripovijesti o toj olupini, The Wreck of the Whaleship Essex.
Konačno, kit se povukao, a posada se popela da zakrpi rupu koju je zvijer probila na brodu. No prema Chaseovu izvještaju, napad nije bio gotov. “Evo ga – opet ide prema nama”, vrisnuo je. Okrenuo sam se i vidio ga kako prilazi dvostruko većom brzinom od normalne, a činilo se da dolazi pun beskrajnog bijesa, željan osvete u svakom mogućem obliku. More se odvajalo od njega i letjelo na sve strane dok je on neprestano i nasilno udarao repom o površinu. Činilo se kao da mu pola glave viri iz mora i upravo je na taj način došao do nas i ponovo udario brod.
Do danas nitko ne zna zašto je kit napao brod. Međutim, autor Nathaniel Philbrick sugerirao je u svojoj knjizi In the Heart of the Sea da agresija kitova vjerojatno nije slučajna. Nagađao je da je podvodna frekvencija na brodu izazvala znatiželju stvorenja.
Nakon napada, more je počelo preuzimati brod Essex. Mornari su u svoje čamce ubacili zalihe hrane i brzo napustili kitolovac.
Očajna posada prisiljena kanibalizmu
Georgeova posada od 20 ljudi raširila se na tri čamca. Kapetan je predložio da otplove do najbližeg kopna, a to su bili Markiški otoci udaljeni više od 1000 milja. No posada je to odbila tvrdeći da su otoci ispunjeni kanibalima.
Umjesto toga, mornari su se uputili u Peru s druge strane Pacifika. Sljedećih 92 dana tražili su spas.
U roku od dva tjedna posadi je ostalo jedva hrane, a još je jedan kit napao kapetanov čamac.
Kad su stigli na nenaseljeni otok Henderson, kapetan George napisao je izvještaj o brodolomu, zapečatio ga u limenoj kutiji i pribio za drvo. Da su svi umrli, barem bi netko znao što se dogodilo s posadom Essexa. George je pozvao svoje ljude natrag na čamce za veslanje, ali trojica napuštenih ljudi odbili su napustiti otok, preferirajući svoje prilike na kopnu.
Sedamnaest ljudi vratilo se u svoje čamce. George je ispričao kako su kitovi noću kružili oko njihovih brodova. Gotovo dva mjeseca nakon te muke, član posade je poginuo na Chaseovom čamcu. “Čovječanstvo mora zadrhtati”, napisao je Chase o onome što se zatim dogodilo.
Ostatak posade bi mu „odvojili udove od tijela i odrezali sve meso s kostiju; nakon toga smo otvorili tijelo, izvadili srce, a zatim bi ponovno sašili ga što smo pristojnije mogli i predali moru. ” Zatim smo ga pojeli.
“Tada još nismo znali na čiju će sudbinu to sljedeće pasti”, napisao je Chase, “ili umrijeti ili biti strijeljan i pojeden poput jadnika kojeg smo upravo predali moru.”
Spas 90 dana kasnije
Nije prošlo mnogo vremena i tri su se čamca razdvojila. Jedan je potpuno nestao, a zatim je George izgubio iz vida i Chaseov čamac. Na otvorenom moru prošlo je devet tjedana, a jedan od četvorice preostalih muškaraca na Georgovom brodu predložio je da se izvuče ždrijeb i pojede gubitnik.
“Ubrzo je izvučeni gubitnik”, ispričao je kasnije George, “i ništa od njega nije ostalo.”
Nakon 94 dana na moru, samo su George i jedan član posade preživjeli. Na kraju ih je pokupio brod iz Nantucketa i odvezao ih kući. George je navodno napunio džepove kostima i usisaovao bi srž dok su plovili prema sigurnom. Chasea i njegov čamac spasio je prolazeći britanski trgovački brod koji se zvao Indian.
Od cijele posade od 20 ljudi, preživjelo je osmero: dvoje na Georgovom čamcu, troje na Chaseovom čamcu i tri čovjeka na otoku Henderson. Kad je drugi kapetan čuo Georgovu priču, nazvao ju je “najneugodnijom pričom koja mu je ikada bila ispričana”.
Koliko god bila tragična, priča o olupini Essexa i njegove preživjele ekipe inspirirala je mladog književnika po imenu Herman Melville.
Priča koja je inspirirala Hermana Melvillea da napiše Moby-Dicka
Povratkom u Nantucket, obitelj je kapetana Georga odbacila. Nisu mu mogli oprostiti što je pojeo vlastitog rođaka. Ni na moru nije našao utjehu jer su ga smatrali nesretnim kapetanom. Tako se u tridesetim godinama George Pollard povukao u Nantucket, gdje se navodno zaključao u sobu i postio na godišnjicu potonuća broda Essex.
Owen Chase je u međuvremenu objavio knjigu o svojim mjesecima provedenim na moru. Pripovijest o najizvanrednijem i uznemirujućem brodolomu kitolovca Essex ispričala je priču sa svim jezivim detaljima.
Herman Melville upoznao je Chaseova sina Williama Henryja Chasea na putovanju prema Pacifiku. Mladi Chase ponudio je znatiželjnom lovcu na kitove primjerak očeve knjige.
“Čitanje ove čudesne priče usred mora”, prisjetio se Melville, “i tako blizu same zemljopisne širine brodoloma na mene je imalo iznenađujući učinak.”
Godine 1852. Melville je objavio Moby Dick, a tog je ljeta prvi put posjetio Nantucket. Posljednjeg dana posjeta, Melville je upoznao kapetana Georga. Njih su dvojica “razmijenili neke riječi”, prisjetio se kasnije Melville
“Za otočane je bio nitko i ništa, a za mene, najupečatljiviji čovjek, potpuno skroman, čak i najskromniji s kojim sam se ikada susreo.”
Herman Melville
