Prema priči o projektu Montauk, eksperiment iz Drugog svjetskog rata koji je izbjegao nacistički radar doveo je do revolucionarnih postignuća u kontroli uma, putovanju kroz vrijeme i međudimenzionalnim portalima.
Projekt Montauk možda je samo matica manje poznatih teorija zavjere. Putovanje kroz vrijeme, teleportacija i kontrola uma sastavni su dio priče, dok kontakt s vanzemaljcima i insceniranje slijetanja na Mjesec Apollo samo ulijevaju ulje u već postojeću vatru. Ipak, čak i nakon svega toga činjenica da je inspirirala iznimno uspješnu Netflixovu seriju Stranger Things, relativno je mali broj ljudi čuo za priču o projektu Montauk.
Pa kako to da je projekt Montauk, koji tvrdi da su sjenoviti elementi američke vojske pretvorili par vojnih postrojenja na dalekim krajevima Long Islanda u središte nezakonitih, zastrašujućih istraživanja paranormalnog – zanemaren?
Možda je to zato što je priča nastala u izvorima koji su sumnjivi čak i prema standardima teorije zavjere. Premda je i sam projekt Montauk fikcija (što zasigurno jest), dokumentirana povijest uznemirujućih eksperimenata Središnje obavještajne agencije poput onih koji su se navodno izvodili u Montauku znači da će ova teorija ostati intrigantna za rijetke koji je poznaju. A s popularnošću Stranger Things -a koja je čvrsto uspostavljena, možda bi vrijeme Montauk projekta u središtu pozornosti konačno moglo biti iza ugla.
Bizarno podrijetlo priče o projektu Montauk
Priča o projektu Montauk započela je ozbiljno 1992. godine s knjigom autora Preston B. Nichols pod nazivom “The Montauk Project: Experiments in Time”. Već su postojale glasine da je američka vojska još sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća provodila eksperimente u psihološkom ratu na istočnom kraju Long Islanda, pa je Nicholsova knjiga dodala ulje na već postojeću vatru. Nichols tvrdi da je knjigu napisao nakon što je “oporavio” sjećanja na svoje vrijeme kao istraživač na projektu, a zatim daje izvještaj s pojedinostima o unutrašnjosti objekata, njihovim postupcima, naprednim tehnologijama i brojnim paranormalnim incidentima za koje tvrdi da je svjedočio.
Nakon objavljivanja knjige i drugi svjedoci su se počeli javljati kako su i oni bili upoznati s nezakonitim istraživanjem koje je proveo projekt Montauk, čime je započeo proces kružnog pojačanja koji je bitni mehanizam teorije zavjere.
Što se tiče njegovih tvrdnji, Nicholsova knjiga uključuje sve od eksperimenata u kontroli uma i telepatije, otvaranje portala u prostornom vremenu u druge dimenzije, kontakt s izvanzemaljskim životom i otmice odbjegle djece, a sve pod nadležnošću neprijavljenog SAD-ovog vojnog programa financiranog nacističkim zlatom pronađenim na kraju Drugog svjetskog rata. S toliko tvrdnji u igri, raspetljavanje svega je epski pothvat. Srećom, barem znamo odakle početi.
Philadelphijski eksperiment
Priča o projektu Montauk povezana se s dugogodišnjom i pomalo dobro poznatom teorijom zavjere u vezi s takozvanim Philadelphijski eksperiment iz 1943. Prema njoj, američka je vojska pokušavala pronaći načine zaobilaženja nacističkog radara tijekom Drugoga svjetskog rata koristeći elektromagnetska polja. Različite verzije priče govore da je vojska uspješno razvila tehniku koja je učinila USS Eldridge, stacioniranim u pomorskom brodogradilištu u Philadelphiji, ne samo nevidljivim za radare, već i potpuno nevidljivim golim okom. Štoviše, brod je navodno tada prebačen kroz rupu u prostor-vremenu u Norfolk u Virginiji, udaljen više od 320 kilometara.
Nekoliko minuta kasnije kada se Eldridge ponovo pojavio u brodogradilištu u Philadelphiji, neki su članovi posade upali u pregrade broda jer se on “rematerijalizirao”, a neki su bilo doslovno “ugrađeni” u palubu. Oni koji nisu bili prisebni zbog dezorijentacije, navodno su iskusili doživljaj tzv. “hiperprostornom mjehuru” u kojem je bio brod izvan prostora i vremena.
Očito je da u ovoj priči ima mnogo stvari koje nisu u redu s ovom pričom, a gotovo svi ključni detalji mogu se opovrgnuti zbog očitih kronoloških nedosljednosti ili kršenja utvrđenih zakona fizike. Štoviše, ne postoje dva prepričavanja priče o eksperimentu u Philadelphiji koja su ista i ljudi koji su zapravo bili na Eldridgeu 1943. u potpunosti osporavaju priču. Bez obzira na to, ova teorija zavjere vrtjela se nekoliko desetljeća prije nego što je pomogla u stvaranju priče o projektu Montauk.
Više o Filadelfijskom eksperimentu pročitaj ovdje: https://zona-zanimljivosti.com/kako-je-filadelfijski-eksperiment-postao-poznat-unatoc-tome-sto-se-vjerojatno-nikada-nije-dogodio/
Priča o dva portala: od eksperimenta u Philadelphiji do projekta Montauk
Godine 1984. snimljen je inače zaboravljen film B produkcije o Philadelphijskom eksperimentu, prikladno nazvan “The Philadelphia Experiment”. Kad je 1988. 57-godišnjak po imenu Al Bielek pogledao film, tvrdio je da je doživio déjà vu.
Zahvaljujući terapijama Bielek je rekao da je uspio otključati ogromnu zalihu potisnutih sjećanja o svom opsežnom sudjelovanju ne samo u Philadelphijikom eksperimentu već i u nečemu što se zove projekt Montauk te da povezani međusobno. Tvrdeći da mu je pamćenje izbrisano pomoću CIA-ine tehnike MK-Ultra kako bi se održala tajnost programa, Bielek je tvrdio da je njegovo pravo ime Edward Cameron te da su on i njegov brat Duncan Cameron bili članovi posade na Eldridgeu 1943. godine, kada su imali 20 godina. Bielek je svoju priču ispričao publici na konferenciji Uzajamna mreža NLO -a 1990., rekavši ne samo da je eksperiment u Philadelphiji bio stvaran, već da su on i njegov brat bili na brodu kad se to dogodilo. Rekao je da je nitko drugi nego Nikola Tesla sam konstruirao “opremu” zbog koje je Eldridge izašao iz prostora-vremena te da je čak otvorio crvotočinu u budućnosti, koja je dvojicu braće izbacila usred Montaukovog kampa 12. kolovoza 1983. godine.
U ovom trenutku Bielekova priča postaje toliko zamršena i samo-poveličavajuća da se zapravo ne isplati upuštati u nju, no bit je u tome što su se on i njegov brat pridružili projektu Montauk, koji je proizašao iz elektromagnetskog istraživanja Philadelphijskog eksperimenta. Bielek tvrdi da se sprijateljio s Nicholsom 1970-ih i da su zajedno razvili “Montauk stolicu”, uređaj za čitanje misli koji je bio središnja komponenta cijelog projekta.
Stolica Montauk, psihička špijunaža i portali kroz vrijeme i prostor
Nichols u svojoj knjizi opisuje svoj navodni rad na Montauk stolici, tvrdeći da je koristila elektromagnetizam za jačanje psihičkih moći onoga tko je sjedio u njoj. Duncan Cameron, čudne li slučajnosti, imao je značajne psihičke sposobnosti, uključujući i sposobnost da svojim umom manifestira objekte pomoću uređaja.
Ljubiteljima Stranger Things ovo može zvučati poznato, gdje sličan uređaj koristi lik Eleven, kojeg glumi Millie Bobby Brown, za otvaranje portala za paralelnu, alternativnu dimenziju. U nauci o projektu Montauk, Cameron i drugi istraživači projekta koristili bi stolicu Montauk za slično otvaranje portala kroz prostor-vrijeme.
Nichols je u svojoj knjizi opisao još jedan eksperiment: paranormalni koncept koji je zapravo istražila CIA (a također uključen u Stranger Things).
“Prvi eksperiment zvao se„ Gledajuće oko “. S pramenom nečije kose ili drugim prikladnim predmetom u ruci, Duncan se mogao koncentrirati na osobu i mogao vidjeti kao da gleda kroz njene oči, slušajući kroz njene uši i osjećati kroz tijelo. Mogao je zapravo vidjeti kroz druge ljude bilo gdje na planeti. ”
Jedna od najupečatljivijih priča je ona o otmicama djece za potrebe različitih eksperimenata, od koji su neka imala tek četiri godine. Nichols ih naziva “dječacima iz Montauka” i da su ih uzimali s ulice, pa čak i iz vlastitih domova. Prema Nicholsu, toliko ih je psihološki uništio Projekt Montauk da bi većina zaboravila svoje vrijeme provedeno u kampu Hero. A priče o dječacima iz Montauka postale su još intrigantnije kad su se počeli javljati svjedoci.
Najmanje je jedan čovjek tvrdio da je na sličan način “oporavio” svoja traumatična sjećanja na projekt Montauk baš kao što su to učinili Bielek i Nichols. Stewart Swerdlow, 52-godišnji muškarac koji živi u Michiganu, rekao je 2017. za britanski tabloid “The Sun”, da je bio jedan od Montauk dječaka koje Nichols opisuje te da su on i njemu slični bili izloženi užasnom zlostavljanju:
“Kad su eksperimenti započeli, ciljali su se na‘ potrošne ’dječake poput siročadi, bjegunaca ili djece ovisnika o drogama. Djecu kakvu nitko zapravo ne bi tražio. “Cilj je bio izprisati naš um kako bi nas mogli programirati… promijenili bi temperaturu s vrlo vruće na vrlo hladnu, izgladnjeli bi nas, a zatim i nahranili. Sjećam se da su me tukli drvenim motkom. “I voljeli su nas držati pod vodom dok se skoro nismo utopili. To je bilo učinkovito – čini da će osoba vjerojatno početi slušati svog ‘spasitelja’. Također su koristili LSD da dovedu naš mozak u promijenjeno stanje. ”
Swerdlow je čak tvrdio da su on i drugi dječaci iz Montauka poslani u biblijska vremena putem portala projekta.
“U prvim danima, dok su usavršavali koordinate, mnogo je dječaka jednostavno izgubljeno”, rekao je. “I danas imam noćne more o tome. Nisam bio tamo kad je stolica Montauk bila isključena, ali osjetio sam to, kao da sam odjednom isključen iz struje. ”
Kraj projekta Montauk i “prava” priča iza Stranger Thingsa
Svi eksperimenti projekta konačno su se okončali početkom 1980 -ih, tvrdio je Nichols, kada su stvari konačno uzele svoj danak čak i za odgovorne istraživače. Projekt Montauk obustavljen je nakon što su se Nichols i Duncan Cameron, zajedno s ostalim sudionicima, pobunili protiv projekta. Nicholas je tvrdio da će se sve što zamisli onaj tko sjedi u Montaukovoj stolici prvo pojaviti na ekranu odašiljača, prije nego što će se u stvarnom svijetu očitovati u čvrstom ili prozirnom obliku.
“Konačno smo odlučili da nam je dosta cijelog eksperimenta. Program za nepredviđene situacije aktivirao je netko tko je prišao Duncanu dok je bio na stolici i jednostavno šapnuo ‘Vrijeme je sada.’ U ovom je trenutku pustio čudovište iz svoje podsvijesti. “A odašiljač je zapravo prikazao dlakavo čudovište. Bio je velik, dlakav, gladan i gadan. Ali nije se pojavio pod zemljom u nultoj točki. Pojavio se negdje u bazi. Pojeo bi sve što bi mogao pronaći. I razbio je sve što je vidjelo. “Nekoliko različitih ljudi je to vidjelo, ali gotovo svi su opisali drugačiju zvijer.”
Nichols je rekao da su morali uništiti svu opremu kako bi uklonili ovo stvorenje iz postojanja i vratili ga u njegovu izvornu dimenziju, ili nešto slično. Ovo je očito inspiracija za sličnu priču u Stranger Things u kojoj Eleven poziva čudovište koje na sličan način pustoši.
Prema Varietyju, tvorci emisije Matt i Russ Duffer bili su toliko nadahnuti projektom Montauk da je izvorni naslov za njihov hit na Netflixu trebao glasiti Montauk. Nakon što je filmaš Charlie Kessler podnio tužbu protiv braće zbog navodnog plagijata za njegov kratki film, The Montauk Project, mjesto je promijenjeno iz Long Islanda u predgrađe Indiane. Bez obzira na kreativnu svađu s Kesslerom, Netflixova emisija očito se uvelike oslanjala na Nicholsov rad.
Je li bilo istine u priči o projektu Montauk?
Prema Nicholsu je podrum kampa Hero bio zatrpan cementom nakon što je uništena sva oprema i projekt zaustavljen, a svi koji su bili uključeni u projekt potisnuli su svoja sjećanja na projekt pomoću MK-Ultra tehnika. Objekti u kampu Hero još uvijek postoje i privlače znatiželjne prolaznike i lokalno stanovništvo do danas, bez obzira na to što se zapravo dogodilo. Radarski objekt SAGE postao je znamenito obilježje za brodove koji plove oko račvanja Long Islanda i dalje je tamo od kada su Zračne snage 1984. godine zatvorile posljednje operacije kontrole zračnog prometa u tom objektu, dajući mjestu jezivo, uznemirujuću prisutnost.
Vojska je sa svoje strane osporila da se bilo što poput Montauk projekta dogodilo na Long Islandu. No, takve vrste poricanja često malo odvraćaju vjernike jer je američka vlada isto tako odbila njihovo istraživanje kontrole uma i daljinskog gledanja sa jednakom sigurnošću kao i poricanje Nicholsovih tvrdnji-sve do trenutka kada su istraživački dokumenti o MK-Ultra i s ostalih sličnih projekata skinuti sa oznaka tajnosti.
„Nema sumnje da su priče uljepšane“, rekao je Paul Monte, predsjednik lokalne gospodarske komore, „ali ne sumnjam da su se stvari tamo događale u godinama hladnog rata. Čak i danas se baza patrolira i promatra … Oni očito ni sada ne žele ljude tamo. ”
Redatelj Christopher Garetano, čiji dokumentarac, Montauk Chronicles, istražuje povijest teme, vjeruje da je važno uzeti u obzir nekoliko presedana prije nego što se priča u potpunosti otpiše.
Koliko god ti pojmovi bili zastrašujući, projekt Montauk i neobične priče povezane s njim u potpunosti se nalaze u području fikcije. No hoće li u narednim godinama ili desetljećima iz dubine vladinih arhiva na kraju izići neki dokazi? Možda će samo vrijeme pokazati.
