Ako postoji netko tko se savršeno uklapa u definiciju “izopačenog”, to je nesumnjivo Marquis de Sade (1740.-1814.) tvorac sadizma. Plemić je mogao imati lijep život i bez skandala, ali njegova slobodarska mašta učinila ga je slavnim i besramnim za tadašnja pravila.
Želja da se zadovolje njegove najskrivenije želje dovela je do zabava u njegovu dvorcu, gdje su avanture bile toliko intenzivne da su šokirale čak i današnje društvo.
Donatien Alphonse François, markiz de Sade, bio je najprodavaniji autor u svoje vrijeme, a ipak je veći dio života proveo iza rešetaka. Njegovi romani inspirirali su izraz “sadist” (osoba koja uživa u zadovoljstvu, osobito seksualnom zadovoljstvu, nanoseći bol ili ponižavanje drugima) pa je ipak, Francuska 2017. godine proglasila njegovo djelo “nacionalnim blagom”. Dakle, je li de Sade bio pornograf ili filozof i zašto njegovo ime nastavlja izazivati tako žučnu raspravu?
Dva stoljeća nakon njegove smrti, de Sade (1740-1814) ostaje kontroverzan. S jedne strane, njegovo ime povezuje se s Francuskom revolucijom i olujom na Bastilju, s druge strane, s silovanjem, seksualnim terorom i mučenjem. Sade je tijekom svog života proglašen krivim za sodomiju, silovanje, mučenje 36-godišnje prosjakinje Rose Keller, zatvaranje šestero djece u svom dvorcu u Lacosteu i trovanje pet prostitutki afrodizijačkom “španjolskom mušicom”.
Uspio je izbjeći smrtnu presudu, ali je ipak proveo 32 godine u zatvorima i ludnicama, dijelom i zbog intervencije članova obitelji koji su ga držali zaključanim kako bi izbjegli sramotu. Trenutačno oslobođen pod Francuskom revolucijom, postao je “Citizen Sade”, sudjelujući u nekim od ključnih političkih događaja tog doba, samo da bi vidio njegova djela zaplijenjena, uništena i zabranjena pod Napoleonom Bonaparteom.
Njegovo je djelo ostalo cenzurirano tijekom 19. stoljeća i većine 20.-ali je 2017. francuska država proglasila njegovih 120 dana Sodome (1785), napisanih u Bastilji na 12-metarskom svitku, “nacionalnim blagom”. Pa što se dogodilo između njegova i našeg života da promijeni njegov profil tako radikalno? Evo pet stvari koje bismo svi trebali znati o markizu de Sadeu.
Odvratne knjige
Justine ili nedaće kreposti (Justine) 1791, Filozofija u budoaru (Philosophy in the Bedroom) 1795, The New Justine (proširena verzija Justine objavljena 1797.) nakon čega slijede Story of Juliette, Her Sister (1797) i 120 dana Sodome (The 120 Days of Sodom) su djela koja su navela Napoleona Bonapartea da Sadea nazove autorom “odvratnih” knjiga te da ima “izopačenu maštu”. No, ta djela su pisana iza rešetaka i proizvodi su zatvorene mašte, a ne izvještaji o njegovom osobnom životu i zločinima.
Nitko ne bježi od satirične moći Sadeova pera. Mladi ili stari, čestiti ili pokvareni, bogati ili siromašni iako u njegovim pripovijetkama dominiraju određene vrste, osobito bankari, svećenstvo, suci, aristokrati i prostitutke.
Filozofija u budoaru
Sade je živio u doba terora. Njegovi se spisi mogu čitati kao svjesna inverzija visokih ideala prosvjetiteljstva jer su napisani u Francuskoj krajem 18. stoljeća u sjeni krvave giljotine. Na primjer, Filozofija u budoaru – koja sadrži lažni politički pamflet: “Još jedan napor, Francuzi, ako biste postali republikanci” napisan je nedugo nakon pada vodećeg radikalnog Robespierrea i nudi apsurdističko shvaćanje retorike i obećanja Francuske revolucije. U njoj nas Sade također podsjeća da “da je u namjeri Prirode da se čovjek rodi skroman, ne bi uzrokovala da se rodi gol”.
Sade i sadizam
Sadeov ukus za sodomiju, pedofiliju i bičevanje, pored njegovih izmišljenih izvještaja o pretjeranim orgijama, koji iscrpno opisuju seksualnu okrutnost i ubojstvo, naveo je mnoge na pretpostavku da je poremećen. Taj je status uvećan činjenicom da je život završio u azilu u Charentonu, iako znanstveno ispitivanje njegove lubanje od strane dr. Ramona nakon njegove smrti nije pokazalo nikakve fizičke ili mentalne abnormalnosti. Od njegove lubanje napravljeni su čak i odljevi, od kojih se jedan nalazi u muzeju Musée de l’Homme u Parizu.
U Sadeovim spisima, međutim, svećenstvo je tipično amoralni lik, a do 19. stoljeća psihoanalitičari su skovali izraz “sadizam” kako bi označili iskustvo užitka nanošenjem fizičke boli.
Pornografija u službi žena
Feministkinja i filozofkinja, Simone de Beauvoir, branila je Sadea u eseju iz 1951. pod naslovom: “Moramo li spaliti Sadea?”.
Tvrdila je da istraživanje njegovih romana o ideji da se u “zločinačkom društvu mora biti zločinac” nikada nije bilo relevantnije te da je njegova životna priča i sve veća izopačenost u njegovoj fikciji simptom sve većih pokušaja društva da ga kontrolira.
1970 -ih i 1980 -ih feministice su vodile žučnu raspravu o Sadeu i njegovoj filozofskoj vrijednosti. Angela Carter branila ga je zbog stavljanja pornografije “u službu žena”, dok je Andrea Dworkin inzistirala da njegova fikcija brani samo mušku seksualnu želju da “posjeduje” žene.
“Božanski Marquis”
Do 20. stoljeća, Sadea su mnogi intelektualci i umjetnici smatrali “božanskim” koji su njegove spise tumačili kao mračno ogledalo čovjekove nečovječnosti prema čovjeku. Od imaginarnih portreta Man Raya koji Sadea kasnih 1930 -ih prikazuju kao uzor slobode pored zapaljene Bastilje, dok se rat nadvio u Europi, do filma Pier Paola Pasolinija Saló (1975.), koji ponovno prikazuje Sadeovih 120 dana Sodome u fašističkoj Italiji , Sadeovo ime i spisi ponudili su modernim umjetnicima i književnicima sredstva za rješavanje strahota rata i totalitarnih režima. To su teme koje američki umjetnik Paul Chan istražuje u svojim mješovitim medijskim instalacijama “Sade for Sade’s Sake” (2009.) povezujući Sadea i Rat protiv terorizma.
Sadeovi se spisi mogu činiti hladnima i okrutnima, ali mogu ostaviti trag na čitatelju. Sigurno je to moć umjetnosti te razlog da nastaviti čitati njegova djela.
