Ritam 0: Eksperiment koji je dokazao zlu stranu čovječanstva

Ritam 0: Eksperiment koji je dokazao zlu stranu čovječanstva

Marina Abramović je umjetnica performansa, rođena u Beogradu, Srbija 1946. godine. Marina je 1979. izvela jedan od najšokantnijih, nezaboravnih i najzanimljivijih performansa u povijesti umjetnosti – Ritam 0.

Publika je pozvana u sobu u kojoj je Marina, šutke stajala. Pored nje na stolu je bio komad papira na kojem je pisalo:

Upute:
Na stolu se nalaze 72 predmeta koja možete koristiti na meni po želji. Ja sam predmet.

Trajanje: 6 sati (20h-2h)

U tom razdoblju preuzimam punu odgovornost.

-Marina Abramović

Ritam 0 — Jedan od najstrašnijih eksperimenata ikad

Publika ispred stola sa sedamdeset i dva predmeta na raspolaganju tijekom izvedbe (Foto: hannahroseprendergast.com)

Godine 1974. u Napulju, u Italiji, 28-godišnja srpska performerica Marina Abramović krenula je u svoj najizazovniji nastup ikada.

Natjerala je svoje tijelo do krajnjih granica.

Nastup pod nazivom “Ritam 0” uključivao je Marinu koja je stajala na mjestu šest sati dok joj je publika mogla raditi što god poželi.

Publika je mogla koristiti bilo koji od sedamdeset i dva predmeta koja je Marina stavila na stol.

Među njima nalazili su se predmeti koji su se mogli koristiti za užitak i oni koji bi se mogli koristiti za nanošenje boli.

Među njima su bili ruža, pero, skalpel, parfem, šećer, čokoladna torta, lanac, med, kruh, grožđe, vino, bič, maslinovo ulje, škare, čekić, pa čak i napunjeni pištolj (s jednim metkom).

Marina je publiku uvjerila da za njih neće biti posljedica, što god joj učinili. Preuzela je punu odgovornost za ono što će joj učinili.

Čak i ako bi je netko odlučio silovati ili ubiti, dopustila bi to.

Glavna svrha koju je htjela ispuniti ovom vrstom izvedbe bio je odgovor na pitanje: Što bi javnost učinila u situaciji u kojoj im je dana potpuna sloboda da rade ono što žele?

Umalo smrtonosni ishod eksperimenta

Marina Abramović je tijekom eksperimenta dopustila publici da se prema njoj ponaša kako želi (Foto: hannahroseprendergast.com)

U prva tri sata publika bi bila uljudna. Netko bi je samo okrenuo, dobila je poljubac pa čak i ružu sa stola.

No, nakon tri sata publika je postala nasilnija, agresivnija.

Netko joj je razrezao odjeću i skinuo je golu. Neprimjereno su je dirali.

Nakon četiri sata počeli su joj rezati kožu. Jedan joj je član publike porezao vrat kako bi joj isisao krv.

Na kraju joj je netko uperio pištolj prema glavi i stavio joj prst na okidač.

Marina je shvatila da bi je publika mogla i ubiti za svoje zadovoljstvo.

Jedan je član publike stavio napunjeni pištolj u Marinine ruke i uperio ga prema njoj (Slika: hannahroseprendergast.com/)

Što nam eksperiment govori o nama samima?

Nakon šest sati, Marina se počela tiho kretati po prostoriji i gledati svoju publiku u oči.

Nitko se nije mogao suočiti sa njome i brzo su napustili sobu.

Svi su pobjegli od stvarnog obračuna.

Eksperiment je pokazao je kako je lako nekim ljudima pokazati nasilan stav prema nekome tko se ne može braniti i nezaštićen je. Umjetnica je bila ponižena i dehumanizirana od strane svojih gledatelja.

Na početku eksperimenta publika se malo našalila s Marinom.

Međutim, kako je vrijeme prolazilo i publika je shvatila da je Marina ostala pasivna (nije se branila), postali su agresivniji.

Publika je počela iskorištavati i mučiti Marinu bez očitog razloga – samo zato što je mogla.

S druge strane, tijekom eksperimenta formirala se skupina ljudi, koji su pokušali zaštititi Marinu.

Iako od tih ljudi nije traženo da zaštite Marinu, ipak su to učinili.

Vjerojatno ste čitali priče o ljudima koji su spašavali Židove tijekom holokausta, riskirajući pritom svoje živote.

Ti su pojedinci to učinili jer su smatrali da je to ispravno, a ne zato što bi bili prisiljeni na to.

Moglo bi vas zanimati

U svakome od nas također postoji urođena dobrota.


Share

Odgovori

Contact Us