Sablasna priča o “žderačima grijeha”

Sablasna priča o “žderačima grijeha”

Barem od ranih 1600-ih pa sve do najranijih godina 20. stoljeća, “žderač grijeha”, prilično jezovita profesija nastala iz folklornih legendi i osebujnih natprirodnih vjerovanja, bila je uobičajena profesija u ruralnim područjima Britanskih otoka.

Ožalošćeni članovi obitelji nedavno preminulog plaćali bi seoskom žderaču grijeha da oslobodi pokojnika od svih grijeha koji su nakupili tijekom života, a žderač bi potom izveo jezivi ritual koji je navodno omogućio mrtvima ulaznicu za raj.

Slika škotskog pogreba iz 19. stoljeća.

Mnogi su vjerovali da komad kruha ili peciva, koji se stavlja na prsa ili lice umrle osobe, može upiti sve pokojnikove grijehe. Članovi obitelji bi se okupili oko pokojnika da piju pivo i žale, a žderač grijeha bi doslovno pojeo grijehe pokojnika konzumirajući ove pogrebne zalogaje.

Takva pogrebna praksa može se činiti čudnom ili čak potpuno zastrašujućom, ali, prema mišljenju mnogih suvremenih antropoloških i etnoloških studija, njezino podrijetlo leži u počecima kršćanstva.

Seoski pogreb, Frank Holl, 1872.

Isus Krist, koji je, prema Bibliji, žrtvovao svoj život kako bi očistio čovječanstvo od svih njegovih grijeha, poslužio je kao uzor izvornim žderačima grijeha, koji su žrtvovali svoje duše da pročiste duše pokojnika.

Iako se na žderače grijeha gledalo kao na one koji ne samo da su dušama mrtvih omogućili da se sigurno uzdignu na nebo, već i kao na one koji su spriječili mrtve zaražene grijehom da se vrate na Zemlju u spektralnom obliku kao duhovi ili utvare.

Naime, ljudi su se bojali onih koji su bili spremni “založiti svoju dušu”, preuzeti grijehe mrtvih i dodati ih u svoju zbirku grijeha. Takav čin, premda poštovan, smatran je djelom mračne magije, vještičarenja, nadnaravnih sila ili čak samog Đavla; pogledati žderača grijeha u oči, čak i na samo sekundu, smatralo se znakom loše sreće.

Nadalje, životi žderača grijeha bili prilično opasni. Budući da je Katolička crkva imala monopol na odrješenje grijeha i da su pripadnici klera bili jedini ljudi kojima je bilo dopušteno obavljati obrede odrješenja, jedenje grijeha bilo je zabranjeno i kažnjivo smrću.

Žderači grijeha bili su ljudi koji su bili plaćeni da upijaju grijehe nedavno preminulih

Ne samo oni koji su provodili jedenje grijeha, već i oni koji su zapošljavali žderače grijeha da oslobode svoje mrtve voljene od grijeha smatrani su hereticima, bogohulnicima i štovateljima Sotone. Stoga su žderači grijeha obično bili prisiljeni svoje poslovanje držati obavijenim velom tajne.

Posljednji poznati žderač grijeha, čovjek po imenu Richard Munslow, umro je 1906. u Ratlinghopeu, selu u engleskom okrugu West Midlands Shropshire. Za razliku od većine žderača grijeha, koji su obično dolazili iz siromašnih obitelji i često bili prosjaci ili pijanice, Munslow je rođen u prilično bogatoj obitelji i bio je ugledan farmer.

On je, prema mjesnim pričama, u posao jedenja grijeha ušao isključivo iz dobrote i ljubavi prema svojim sumještanima; ponudio se da upije grijehe nedavno preminulog kako bi nastavio nekada istaknutu tradiciju koja je zamrla sredinom 19. stoljeća.

Pročitajte još jednu našu priču: 7 užasnih poslova kojima su se ljudi u prošlosti bavili

Godine 2010. građani Ratlinghopea, predvođeni velečasnim Normanom Morrisom, prikupili su tisuću funti kako bi obnovili njegov grob. Iako zastarjela praksa jedenja grijeha vjerojatno nikada neće biti oživljena, svakako je vrijedno prisjetiti se.


Share

Odgovori

Contact Us