“Davno je to bilo, u zemlji koje nema više
Zabranjeno Pušenje
Nešto je prekrilo vrijeme, nešto ljudi zaboraviše
Sjećam se sudbina mnogih, u gradu ispod Trebevića
Ali Boško i Admira, to je već bila filmska priča”
I zaista , vrijeme je prekrilo mnogo, ali priča o Bošku i Admiri do danas je ostala jedna od najljepših i najtužnijih ljubavnih priča naših prostora. Imali su 25 godina kad su ubijeni 18. svibnja 1993. godine na Vrbanja mostu u Sarajevu.
Boško je bio Srbin, a Admira muslimanka. Postali su simbol Sarajeva, ali i simbol zajedništva, kojeg i danas treba da se prisjetimo, mnogo češće nego što to činimo.
Mladi zaljubljeni Boško i Admira ležali su mrtvi sedam dana na Vrbanja mostu. Slika njihovih nepomičnih tijela u zagrljaju obišla je svijet zahvaljujući američkom reporteru Kurtu Schorku, koji je prenio priču o njihovoj tragičnoj ljubavi. Prozvani su sarajevski Romeo i Julijom.
Niko se mrtve ljubavnike nije usudio maknuti s mosta, a tek je osmi dan srpska vojska odnijela njihova tijela i sahranila ih u Lukavici na srpskom vojničkom groblju. Snage UN-a su odbile pomoći u izvlačenju tijela, dok su se obje strane u sukobu međusobno optuživale za smrt mladog para.
Posmrtni ostaci su 1996. po želji Admirinih roditelja i uz saglasnost Boškove majke preneseni na groblje „Lav“ u Sarajevu. Boško i Admira počivaju zajedno.
Ok pet sati popodne završila je jedna velika ljubav. Bili su nerazdvojni punih osam godina. Njihova ljubav je bila iskrena i čvrsta. Nikome nije smetalo što su različite vjeroispovijesti.
„Odgojila sam sinove bez razmišljanja o religiji i naciji. Nikad im nisam govorila da su oni Srbi, a da su ovi drugi Hrvati i muslimani. Nisam Admiru gledala kao muslimanku, kao različitu. Gledala sam je kao djevojku mog sina, koju je on volio i koju sam ja voljela“, ispričala je Boškova majka Rada u dokumentarcu o mladom paru snimljenom u kanadskoj produkciji.
Boško i Admira planirali su zajednički život, vjenčanje, a zatim je došao rat.
„Samo nas metak može razdvojiti“, govorila je Admira, a njen Boško nije htio napustiti Sarajevo bez svoje voljene. Majka Rada ga je molila na početku rata da ide s njom i bratom. Bošku je otac umro još prije rata i ništa ga više nije vezalo za Sarajevo osim voljene djevojke. Ali, nije mu padalo na pamet bez Admire otići iz grada.
Nakon godinu dana pakla koji su svakodnevno proživljavali u Sarajevu, odlučili su pobjeći, otići i živjeti negdje normalnim životom. Admirini roditelji nisu željeli da idu, ali par je odlučio. U maju 1993. obe strane dozvolile su da prođu liniju razgraničenja.
Oko 17 sati su došli do mosta Vrbanja. Potrčali su, držeći se čvrsto za ruke. Snajperski metak je pogodio Boška i on je pao. Umro je na licu mjesta, a Admira je bila ranjena. Puzeći je došla do njega, zagrlila ga je, a zatim je i ona izdahnula pored njega.
Nikad se nije saznalo s koje strane su pucali na mladi par, jer nikada nije pokrenuta istraga. Nitko nikada nije odgovarao za njihovu smrt.
Kažu da ljubav može sva zla pobijediti
Al’ izgleda da čovjek ne zna to oružje upotrijebiti
O njima i njihovoj ljubavi su pisali mnogi, i pjesme, i članke, i priče… Jedan od najpoznatijih članaka bio je onaj Kurta Schorka, koji je objavio Reuters 23. svibnja 1993, a koji je onda obišao cijeli svijet.
Nagrađivani dokumentarni film ‘Romeo i Julija u Sarajevu’, koji je 1994. napisao i režirao John Zaritsky, detaljno je ispričao priču o Bošku i Admiri.
Boškova i Admirina uporna ljubav u zemlji koja se razdire po etničkim i vjerskim linijama daje optimizam u suočavanju s nedaćama. Bez obzira na to koliko loše stvari postaju ili koliko mržnje pobuđuju političari, ljubav uvijek pobjeđuje. Priča mladog para zauvijek će ostati u sjećanju ljudi s dokumentarnim filmom iz PBS -a iz 1994. koji je dostupan na YouTubeu: Romeo i Julija u Sarajevu. Nepretenciozni most danas nalazi se na istočnom kraju Wilsonove avenije, a rupe od metaka još uvijek probijaju stambene blokove na sjeveru. Poštedite misli o preuranjenom kraju Boška i Admire, bosanskih Romea i Julije, koji bi danas bili srednjih godina i uživali u vlastitom obiteljskom životu.
Ma kakva Julija, kakav Romeo,
niko se nije tako volio I niko nikad neće, sve dok Miljacka voda teče
I pitaj se kad će još jednom, na svijetu malom bijednom
Da se dotaknu srca dva i stave ljubav ispred zastava
