Srceparajuća istinita priča o Hachiku, najvjernijem psu na svijetu

Srceparajuća istinita priča o Hachiku, najvjernijem psu na svijetu

Kad se Hachikov vlasnik jednog dana nije vratio kući s posla, vjerni pas bi svakog popodneva, točno u vrijeme kada se njegov neprežaljeni gazda vraćao s posla, došao na stanicu i čekao. Činio je to svaki dan gotovo desetljeće.

Pas Hachiko bio je više od kućnog ljubimca. Svakog bi dana strpljivo čekao povratak svog vlasnika, sveučilišnog profesora, na lokalnom kolodvoru, da se vrati sa posla.

No, kad je profesor iznenada umro jednog dana na poslu, Hachiko je ostao čekati na stanici gotovo desetljeće na žalost zaposlenika koji su tamo radili. No, njegova vjernost ubrzo ih je osvojila te je postao međunarodna senzacija i simbol vjernosti.

Priča o Hachiku

Hachiko, zlatno smeđa Akita rođen je 10. studenog 1923. na farmi koja se nalazi u japanskoj prefekturi Akita.

Godine 1924. profesor Hidesaburō Ueno, koji je predavao na odjelu za poljoprivredu na sveučilištu Tokyo Imperial, nabavio je štene i odoveo ga u tokijsku četvrt Shibuya.

Dvojac bi svaki dan slijedio istu rutinu. Ueno bi ujutro s Hachikom hodao do stanice Shibuya i vlakom odlazio na posao. Nakon završetka dnevne nastave, vratio bi se vlakom na stanicu gdje bi Hachikō čekao da ga isprati kući. Dvojac se vjerski pridržavao ovog rasporeda sve do jednog dana u svibnju 1925. kada se profesor Ueno nije vratio s posla. Dobio je moždani udar i preminuo. Istog dana, Hachikō se pojavio na stanici u 3 sata popodne kao i obično, ali njegov voljen vlasnik nije sišao sa vlaka.

Unatoč ovom poremećaju svakodnevne rutine, Hachikō se vratio sljedećeg dana u isto vrijeme, nadajući se da će Ueno sići sa vlaka. Naravno, profesor se nije opet vratio, ali njegova odana Akita nikada nije prestala nadati se.

Hachiko je navodno udomljeni nakon smrti svog vlasnika, ali je redovito bježao na stanicu Shibuya u 3 sata nadajući se susretu s profesorom. Uskoro je usamljeni pas počeo privlačiti pozornost drugih putnika.

U početku, radnici stanice nisu bili toliko prijateljski nastrojeni prema Hachiku, ali njegova vjernost ih je osvojila. Ubrzo su zaposlenici stanice počeli donositi poslastice za predanog psa i ponekad su sjedili pokraj njega kako bi mu pravili društvo. Dani su se pretvorili u tjedne, zatim mjesece, pa godine, a ipak se Hachiko svaki dan vraćao na stanicu da čeka. Njegovo prisustvo imalo je veliki utjecaj na lokalnu zajednicu Shibuya i postao je nešto poput ikone.

Jedan od bivših učenika profesora Uena, Hirokichi Saito, koji je bio stručnjak za pasminu Akita, otkrio je za Hachikovu rutinu. Odlučio je sjesti na vlak za Shibuya kako bi se uvjerio hoće li ljubimac njegova profesora još čekati. Kad je stigao, tamo je ugledao Hachika. Slijedio je psa od stanice do doma Uenovog bivšeg vrtlara, Kuzabura Kobayashija. Tamo mu je Kobayashi ispričao priču o Hachikovom životu.

Ubrzo nakon tog sastanka s vrtlarom, Saito je sastavio popis pasa Akita u Japanu. Otkrio je da postoji samo 30 dokumentiranih čistokrvnih Akita od kojih je jedan Hachiko.

Bivšeg učenika toliko je zaintrigirala priča o psu da je objavio nekoliko članaka u kojima se detaljno opisuje njegova odanost.

Godine 1932. jedan od njegovih članaka objavljen je u nacionalnom dnevniku Asahi Shimbun, a Hachikova priča proširila se po Japanu. Pas je brzo stekao nacionalnu slavu. Ljudi iz cijele zemlje dolazili su posjetiti Hachika, koji je postao simbolom vjernosti.

Vjerni ljubimac nikada nije dopustio da mu starost prekine rutinu. Sljedećih devet godina i devet mjeseci, Hachiko se i dalje svaki dan vraćao na stanicu da čeka. Ponekad bi ga pratili ljudi koji su putovali iz daleka samo kako bi sjeli pored njega.

Hachikovom velikom iščekivanju došao kraj 8. ožujka 1935. godine, kada je pronađen mrtav na ulicama Shibuye u dobi od 11 godina. Hachikov odlazak pojavio se na naslovnicama diljem države. Kremiran je i pepeo je položen pored groba profesora Uena na groblju Aoyama u Tokiju.

Vlasnik i njegov odani pas konačno su se ponovno sastali.

Njegovo je krzno sačuvano. Sada se nalazi u Nacionalnom muzeju prirode i znanosti u Uenu u Tokiju.

Pas je postao toliko važan simbol u Japanu da su se sakupljale donacije za postavljanje njegova brončanog kipa na mjestu gdje je vjerno čekao svog gospodara. No ubrzo nakon podizanja ovog kipa, Drugi je svjetski rat naciju progutao. Zbog toga je Hachikov kip pretopljen za upotrebu kao streljivo. No 1948. godine voljeni ljubimac ovjekovječen je u novom kipu podignutom na postaji Shibuya, gdje se nalazi i danas.

Milijune putnika koji dnevno prolaze ovom stanicom, Hachikō ponosno dočekuje.

Share

Odgovori

Contact Us

%d blogeri kao ovaj: