Tragične životne priče “cirkuskih nakaza”

Tragične životne priče “cirkuskih nakaza”

Na prijelazu u 20. stoljeće mnogi ljudi koji su rođeni s deformacijama nisu imali neki izbor normalnog života – ili su se povukli od očiju javnosti, ili su postali cirkuske nakaze, “čudovišta” za koja bi ljudi plaćali da ih vide.

Dana 19. svibnja 1884. cirkus Ringling Bros. službeno je počeo s radom, predstavljajući ekstremno kako bi zaradio profit. I uspjelo je: dugi niz godina najpopularnija komponenta cirkusa bila je “predstava nakaza”.

Naravno, Ringling Bros je bio daleko od jedinog cirkusa koji je ponudio predstave “nakaza” znatiželjnoj publici diljem Amerike. Ali bio je jedan od najpoznatijih, uz Barnum & Bailey (ova dva cirkusa će se na kraju spojiti 1919.).

No, unatoč sjaju cirkusa u kasnom 19. i početkom 20. stoljeća, nema sumnje da su ove predstave imale mračnu stranu. Neki od izvođača bili su oteti i prisiljeni izaći na pozornicu protiv svoje volje. Druge su maltretirali uvredljivi članovi osoblja ili ljudi u publici, koji izvođače nisu vidjeli kao stvarne ljude.

Ipak, bilo je izvođača koji su bili široko prihvaćeni i dobro plaćeni od strane cirkuskog osoblja. Zapravo, neki su zaradili toliko novca da su nadmašili sve u publici – pa čak i svoje vlastite promotore.

Kako je medicina počela objašnjavati neobjašnjivo – i kako su neki počeli dovoditi u pitanje etiku cirkuskih nakaza – ovi su nastupi na kraju ispali iz mode. No, dok su oni napredovali, kroz njihove se redove kretalo bezbroj poznatih izvođača. Evo nekih njihovih priča.

Annie Jones – “Bradata dama”

(Foto: Charles Eisenmann/Wikimedia Commons)

Jedna od najpriznatijih izvođačica freak showa u povijesti, Annie Jones rođena je 1865. s bradom na licu. Još uvijek nije poznato što je uzrokovalo njezinu dlakavost na licu, ali najvjerojatnije se radilo o hirzutizmu, stanju koje dovodi do pretjerane dlakavosti u žena.

Karijeru je započela s prvom godinom – kada je bila predstavljena biznismenu i cirkuskom zabavljaču P. T. Barnumu. Ponudio je njezinim roditeljima trogodišnji ugovor za djevojčicu za 150 dolara tjedno.

Poznata kao “bradata djevojka”, Annie Jones je do svoje pete godine imala brkove i zaliske. I bila je toliko popularna među publikom da su je drugi cirkuski regruteri htjeli predstaviti u svojim emisijama – a neki su bili spremni pribjeći užasnim mjerama da to učine.

Dok je bila pod brigom Barnumove imenovane dadilje, Annie je oteo njujorški frenolog koji ju je pokušao izložiti u vlastitoj emisiji. Srećom,ubrzo je pronađena u sjevernom dijelu New Yorka. No tada je otmičar izjavio da je djevojka zapravo njegovo dijete.

Kad je stvar izišla na sud, Annie je brzo uletjela u zagrljaj svojih pravih roditelja. Sudac je zaključio slučaj, a njezina majka je ostala uz svoju kćer sve do kraja njezine karijere kao cirkuskog izvođača.

Kao odrasla osoba, Annie je nastupala kao “bradata dama” ili “bradata žena”. Također se počela baviti vlastitim interesima, postavši jednako poznata po svojim glazbenim vještinama kao i po svom bradatom licu.

U svojim posljednjim godinama počela je voditi kampanju protiv upotrebe riječi “freak” (nakaza) za opisivanje izvođača cirkuskih predstava. Ali na žalost bez uspjeha i do kraja života nije poznavala nikakav drugi život osim života nakaze.

Preminula je od tuberkuloze 1902. godine u dobi od 37 godine.

Myrtle Corbin – “četveronožna djevojka”

(Foto: Wikimedia Commons)

Rođena 1868., Myrtle Corbin postala je članom nakaza u dobi od 13 godina i bila je naglašena kao “četveronožna djevojka iz Teksasa”.

Zbog stanja poznatog kao dipigus, Myrtle se rodila s dvije odvojene zdjelice smještene jedna pored druge. Uz svaku zdjelicu, imala je i dva para nogu. Jedan par je bio prosječne veličine, dok je drugi bio manji.

Prema liječničkim izvješćima, mogla je pomicati svoje dvije unutarnje noge, ali one su bile preslabe da izdrže njezinu težinu ili da se koriste za hodanje – a nisu mogle ni dotaknuti tlo. Liječnici su također primijetili da ima dva skupa unutarnjih i vanjskih reproduktivnih anatomija.

Poznata po svojoj “nježnoj” i “sretnoj” naravi, postala je vrlo popularna izvođačica cirkuskih predstava – zarađujući do 450 dolara tjedno. Na kraju, P.T. Barnum je čuo za “četveronožnu djevojku” i odlučio je angažirati za svoju emisiju, predstavivši je još većoj publici diljem Amerike.

Myrtle Corbin je radila za Barnuma oko četiri godine. Tijekom tog vremena postala je toliko poznata da su se u drugim cirkusima i nakaznim predstavama počeli pojavljivati ​​lažni četveronožni ljudi u pokušaju da repliciraju njezin uspjeh.

Nakon uspješne cirkuske karijere, udala se za Jamesa Clintona Bicknella u dobi od 19 godina. Naposljetku je dobila petero djece, živeći relativno mirnim životom u svojim kasnijim godinama. Nažalost, umrla je od infekcije kože samo šest dana prije svog 60. rođendana 1928. godine.

Nakon što je pokopana, obitelj je prekrila njezin lijes betonom iz straha da će pljačkaši grobova ukrasti njezino tijelo. Uostalom, liječnici i biznismeni nudili su velike svote novca za njezino tijelo. Ali njezini voljeni su odbili ponude – i bdjeli su nad njezinim grobom dok beton nije bio postavljen.

Fedor Jeftichew — “Jo-Jo, dječak s psećim licem”

(Foto: Wikimedia Commons)

Rođen kao Fedor Jeftichew 1868., “Jo-Jo, dječak s psećim licem” bio je poznati izvođač nakaza iz Rusije, kojeg je u SAD sa 16 godina doveo P.T. Barnum.

Fedor je rođen s nasljednom hipertrihozom (aka sindrom vukodlaka), koja uzrokuje prekomjeran rast dlaka po cijelom tijelu.

Dok je reklamirao Fedora kao “dječaka s psećim licem”, P.T. Barnum je tvrdio da je Fedor i njegovog oca – koji su imali isto stanje – zarobio lovac dok su živjeli u špilji u šumi.

Iako je Fedor opisan kao nježan, njegov otac je bio prikazan kao “divljak” kojeg nije bilo moguće pripitomiti pa ga je zato lovac ubio. U stvarnosti, njegov otac nastupao je u cirkuskim predstavama baš kao i njegov sin, ali se na kraju propio od novca koji je zaradio.

Proglašen kao “najčudesniji od svih čudesa koje je osigurao P.T. Barnum u više od 50 godina”, Fedor je bio vrlo inteligentan i govorio je više jezika. Međutim, i dalje je bio prisiljen lajati poput psa na pozornici.

Ubrzo je postao jedan od najpopularnijih cirkuskih izvođača. New York Herald opisao ga je kao razigranog poput šteneta i “najzanimljivije znatiželje koja je ikada stigla do ovih obala”.

Tragično, umro je od upale pluća u dobi od 35 godina 31. siječnja 1904. u Grčkoj. Kada je vijest o njegovoj smrti stigla do Sjedinjenih Država, za njim su oplakivali obožavatelji i drugi izvođači diljem zemlje.

Chang i Eng Bunker — “Sijamski blizanci”

(Foto: Wikimedia Commons)

Godine 1829., škotski trgovac po imenu Robert Hunter vidio je neobičan prizor u vodi dok je bio u Kraljevstvu Siam (koje je danas poznato kao Tajland): dva dječaka, spojena na prsnoj kosti, zajedno su plivala.

Dječaci, koji su se zvali Chang i Eng Bunker, rođeni su 1811. u malom gradu u blizini Bangkoka. Smatrali su ih medicinskim čudima – pogotovo jer su imali gotovo potpuno odvojena tijela osim malog, 3 cm. mosta od mesa koji ih je povezivao.

Hunter je odmah vidio priliku za profit. Ušao je u trag majci blizanaca i platio joj 500 dolara da svoju djecu izloži kao kuriozitet na turneji po svijetu kao “Sijamski blizanci”.

Braća su bila na turneji tri godine, radila su prevrtanja i igrala badminton za oduševljenu publiku. Iako su bili vrlo popularni, jedva da su vidjeli novac od svojih nastupa i često su ih tretirali kao vlasništvo, a ne kao ljude dok su radili s Hunterom.

Umorni od iskorištavanja, braća su raskinula ugovor s Hunterom nakon što su napunila 21 godinu. Godinama nakon toga vodili su vlastitu emisiju u kojoj su mogli zarađivati ​​vlastiti novac i nastupati pod svojim uvjetima.

Ipak, nisu voljeli da ih se promatra pod povećalom i potpuno su prestali nastupati u cirkuskim predstavama. Odlučili su postati američki državljani i kupili plantažu u Sjevernoj Karolini.

No, iako su znali što znači kada te iskorištavaju, to ih nije spriječilo da svoju plantažu naprave na leđima porobljenih ljudi. Braća su posjedovala 18 robova, od kojih su mnogi bili kupljeni kao djeca.

Na kraju su se Chang i Eng Bunker vjenčali za par sestara – i ubrzo su osnovali obitelji. Imali su 21 dijete.

No stvari su im počele ići nizbrdo nakon građanskog rata. Uložili su bogatstvo u Konfederativne Države Amerike – što se očito nije isplatilo. Braća su završila bankrotom, a Chang je vijest prihvatio posebno teško. Počeo je puno piti i doživio je moždani udar 1870. godine.

Godine 1874. Chang je dobio bronhitis i umro u snu. Eng se probudio i pronašao svog brata mrtvog. Za nekoliko sati, Eng je također preminuo.

George and Willie Muse — “Muškarci s Marsa”

Rođeni kao crni i albino na jugu Jim Crowa, braća George i Willie Muse oteta su iz svoje zajednice 1899. godine.

U vrijeme kada su oteti iz svoje kuće u Roanokeu u Virginiji, George je imao samo šest, a Willie samo devet godina. I upravo ih je u cirkus natjerao “lovac na nakaze” po imenu James Herman “Candy” Shelton.

Natjerani da im izraste kosa u dredove da istakne crte njihova lica, Georgeu i Williju je naređeno da nastupaju u predstavama nakaza kao “Muškarci s Marsa” – i mnoštvo drugih ponižavajućih nadimaka.

Iako su bili popularni izvođači, braća su zauzvrat dobivala samo najpotrebnije. I nije im bilo dopušteno zadržati svoje plaće – jer su njihovi bijeli menadžeri zaradili neopisive svote od njihovog poniženja.

Što je još gore, Georgeu i Willieju Museu rečeno je da im je majka mrtva – iako je još bila živa – kako bi ih se odvratilo od razmišljanja o članovima svoje obitelji ili pokušaja bijega iz cirkusa.

Ali u međuvremenu je njihova majka Harriett Muse neumorno radila na njihovom oslobađanju. Suočila se s teškom borbom da to učini, posebno s obzirom na izrazito rasističku atmosferu tog vremena i činjenicu da mnoge vlasti njezine pritužbe na cirkus nisu shvaćale ozbiljno.

Nevjerojatno, uspjela ih je osloboditi – tako što je i sama prisustvovala nastupu 1927. Braća, koja su tada bila u srednjim tridesetima, odmah su prepoznala svoju majku u gomili. Ubrzo su se ponovno okupili i konačno im je dopušteno da se ponovno vrate kući sa svojom obitelji.

Na kraju su potpisali novi ugovor s boljim uvjetima (iako su im plaće ponekad i dalje bile ukradene). Braća su se povukla sredinom 1950-ih i provela svoje kasnije godine pričajući priče o svojim mučnim iskustvima. Godine 1972. George Muse je umro od zatajenja srca. Willie je živio do 2001. kada je umro u dobi od 108 godina.

Issac W. Sprague — “Živi kostur”

(Foto: Wikimedia Commons)

Prvih 12 godina svog života Isaac W. Sprague se razvijao poput većine dječaka. Ali nakon što se jednog dana požalio na grč, počeo je brzo i alarmantno gubiti na težini – unatoč velikom apetitu. Kada je postao punoljetan, imao je samo 43 kilograma i bio je visok 1.6 metara.

A kad je bio u svojim 20-ima, očajnički je želio pronaći posao. Roditelji su mu umrli, a njegovo stanje je iscrpilo ​​njegovu energiju, što je otežavalo pronalazak posla. Nakon što je jedan biznismen predložio da se izloži, Isaac je otišao u New York da vidi može li upoznati P.T. Barnuma.

Barnum, koji je tada očajnički želio izgraditi novi cirkus nakon što je požar uništio njegov muzej cirkuskih sadržaja, ponudio je Isaacu 80 dolara tjedno.

Isaac je prihvatio ponudu, a ostatak njegovog života ubrzo se vrtio oko cirkusa. Usput je upoznao i oženio Tamar Moore, s kojom je dobio troje zdrave djece.

Ali cijelo vrijeme, njegovo zdrastveno stanje činilo je svoje. Često iscrpljen, oko vrata bi nosio bočicu mlijeka kako bi se hranio. Ali nikada nije uspio dobiti na težini.

Nije osobito uživao raditi u cirkusu kao nakaza, ali se često osjećao kao da nema puno izbora. Borio se s pronalaženjem stalnog zaposlenja negdje drugdje, a također je naišao na problem s kockanjem – što je značilo da mu je često trebao dodatni novac kako bi otplatio dugove.

Iako je njegovo stanje bilo nepoznato veći dio njegova života, konačno mu je 1882. dijagnosticirana progresivna mišićna atrofija, rijetko stanje koje uzrokuje progresivnu slabost i mišićnu atrofiju.

Isaac Sprague umro je 5. siječnja 1887. Iako je zarađivao dobar novac kao izvođač u cirkusu, veći dio toga je prokockao i umro u siromaštvu.

Fanny Mills – “Djevojka Bigfoot iz Ohija”

(Foto: Wikimedia Commons)

Rođena u Engleskoj oko 1860. godine, Fanny Mills je s obitelji emigrirala u Ameriku u ranoj dobi. Obitelj se nastanila u Ohiju. I ubrzo su njezini roditelji shvatili da postoji nešto neobično u vezi s njihovom kćeri.

Kao djevojčica, njezina stopala počela su jako brzo rasti. Ubrzo su dosegla maksimalnu dužinu od 43,2 centimetra. Nosila je jastučnice kao čarape, a kožu od tri koze kao cipele.

Njezino rijetko stanje uzrokovano je Milroyjevom bolešću (tako nazvanom 1892.), koja uzrokuje oticanje u donjim udovima tijela.

Do 1885. Fanny se počela pitati može li profitirati od svog neugodnog stanja. Uz pomoć prijateljice po imenu Mary Brown, krenula je na istočnu obalu u nadi da će se izložiti javnosti. Biznismeni su željno prihvatili njenu ponudu i nazvali je “Djevojka Bigfoot iz Ohija”.

Za gomilu, opisali su Fanny Mills kao “najveća stopala na svijetu”.

Promotori cirkusa također su privukli publiku tvrdeći da bi njezin otac svakom muškarcu koji je spreman oženiti nju platiti 5000 dolara. Međutim, njezin otac je, zapravo, bio pokojni.

Oko sedam godina Fanny Mills nastavila je pokazivati ​​svoja stopala znatiželjnoj publici. Ponekad je mogla zaraditi 150 dolara tjedno. Ali njezino zdravlje je narušeno nakon pobačaja 1887., a povukla se iz života nakaza 1892. godine.

Umrla je u dobi od 39 godina.

Schlitzie – “Pinhead”

(Foto: MGM)

Jedan od najprofitabilnijih cirkuskih nakaza, “Schliztie” se pojavio u većini velikih cirkusa 20. stoljeća, uključujući Dobritsch International, Ringling Bros. i Barnum & Bailey, te Tom Mix cirkus.

Rođen je oko 1901. godine, sa stanjem zvanim mikrocefalija. Ovo stanje uzrokuje mali mozak, lubanju i glavu, kao i nerazvijeno tijelo. Schliztie, čije je pravo ime možda bilo Simon Metz, proveo je svoj rani život u udomiteljskim domovima prije nego što je sletio u cirkus.

Tamo je Schliztie šarmirao svoje kolege izvođače svojom dječjom nevinošću. S mentalnim sposobnostima trogodišnjaka, mogao je govoriti samo kratkim rečenicama i frazama. No, Schliztieu se također nosio sa ismijavanjem publike koja ga je nazivala “nakazom”, “kretenom” i “moronom”.

Ali 1932. godine, Schliztie je dobio nešto kao veliki prodor kada je dobio ulogu u filmu Nakaze. Iako je film bio pod oštrim kritikama – Hollywood Reporter ga je nazvao “nečuvenim napadom na osjećaje, osjetila, mozak i želudac publike” – nakratko je Schliztieja učinio zvijezdom.

Međutim, prolazna slava nije mogla spasiti Schliztieja iz surovog svijeta cirkuskog života. Iako je trener čimpanzi po imenu George Surtees uzeo Schliztieja pod svoje okrilje i brinuo se o njemu kao o sinu, Surtees je ubrzo umro. A onda je njegova kći odlučila poslati Schliztieja u mentalnu ustanovu u Los Angelesu.

Schliztie je tamo proveo nekoliko usamljenih godina prije nego što ga je sporedni gutač mačeva po imenu Bill Unks prepoznao tijekom nastupa u bolnici. Unks je postao Schliztiejev skrbnik i vratio ga na cestu.

Posljednjih nekoliko godina života proveo je nastupajući, prije nego što se povukao u Los Angelesu. Godine 1971. Schliztie je umro i pokopan u neobilježen grob.

Tek 2007. jedan je obožavatelj prikupio dovoljno novca da postavi crni nadgrobni spomenik na njegovo počivalište, znak poštovanja i priznanja koje je izvođaču tako nedostajalo tijekom života.


Share

Odgovori

Contact Us