U 19. stoljeću, ovaj britanski otok bio je prekriven nasadima do 3 metra visokog kelja

U 19. stoljeću, ovaj britanski otok bio je prekriven nasadima do 3 metra visokog kelja

Do relativno nedavno bio je to uobičajen prizor.

“Sve donje lišće bilo je s vremena na vrijeme ubrano, kao zelena hrana za stoku, a biljke su nastavile rasti sve dok nisu bile dobro iznad moje glave; Stvarno sam hodao u njihovoj hladovini.”

Tako je botaničar ​​Edgar Anderson opisao masivni kelj endem na Jerseyju, malom otoku uz obalu Francuske.

Donedavno je kelj od 3 metara bio uobičajen prizor na otoku Jerseyju. Sadio bi se se u šikarama između polja krumpira, služio bi kao štap oko kojih se grah mogao umotati, pa čak i kao živa ograda. Sa svojim čudnim, izbočenim stabljikama i obješenim, srebrnastim lišćem, izgledao bi poput palme, dajući malom otoku neobičan tropski izgled.

Nježna klima Jerseyja, stabilizirana morem, pruža savršene uvjete za stabljike čudovišnog kelja da se uzdižu prema nebu. Posijane u kasno ljeto, biljke bi mogle nastaviti rasti tijekom cijele blage zime na otoku. Primarna upotreba usjeva, barem u početku, bila je kao stočna hrana; prema nekim izvještajima, samo 60 biljaka bilo je dovoljno da se krava hrani godinu dana. Role slavno bogatog i zlatnog Jersey maslaca koje su te krave proizvele mogle su se zamotati u listove istih biljaka prije nego što se iznesu na tržište. Još jedna delicija iz Jerseya, štruca od kelja, dobila je svoj okus pečenjem između dva njegova jumbo lista.

Foto: Ann NewiIng

Iako je biljka danas poznata uglavnom kao Jersey kelj, dobila je mnoga imena, što svjedoči o njenoj dugoj povijesti ljudskog uzgoja. Na francuskom je bio poznat kao chou cavalier; na portugalskom, couve galega; na engleskom, long jacks. Znanstvenici su ga poznavali pod imenom Brassica oleracea longata; Prodavači iz viktorijanskog doba rebrendirali su ga pod primamljivim naslovom “Waterloo cezarski zimzeleni kravlji kupus”.

Uzgajivači iz Jerseya došli do bizarne inovacije koja je biljci zajamčila slavu: štapova za hodanje od kelja. Na otoku su, nakon što su biljke odslužile svoju svrhu kao stočna hrana, živjele drugim životom. Obrtnici ¸bi ih sušili, brusili, lakirali i pretvarali u štapove. Osobito domišljati uzgajivači čak su otkrili način iskopavanja kelja i ponovnog sađenja, kako bi stabljika izrasla u zakrivljenu dršku.

Bili su to neodoljivi suveniri. “Gotovo svatko tko ode u Jersey donese kući štap za hodanje napravljen od osušenih stabljika kelja iz Jerseyja”, objavio je The Strand Magazine iz 1899. godine. Turiste je pogodila “Jersey groznica” – neodoljiva želja da posjeduju štap za hodanje od kelja. Njihovi prijatelji kod kuće morali bi se zadovoljiti razglednicama farmera koji se smiju iz sjene svojih šuma kelja.

Ali moda blijedi. Možda je to bila činjenica da su se farmeri počeli okretati drugim oblicima stočne hrane, ili je možda porast jeftinog zračnog prometa potaknuo engleske turiste da putuju mnogo dalje od Jerseya. Do 1970-ih, kelj je postao rijedak prizor. Danas na otoku rade samo dva tradicionalna uzgajivača kelja: Philip i Jacqueline Johnson.

Par je manje-više slučajno uletio u posao. Na prijedlog petogodišnjeg sina Robina uzgojili su svoj prvi kelj. Ubrzo se njihovo dvorište pretvorilo u šumu kelja. Proces je dugotrajan – potrebno je više od godinu dana za uzgoj svake biljke i dvije do tri godine da se potpuno osuši – ali smatraju da je vrijedno truda kako bi se tradicija održala na životu.

Ako ste voljni uživati uz mirise kelja i vi možete uzgojiti vlastiti štap za hodanje. Samo godinu dana rasta, dvije godine sušenja i nekoliko sati brušenja i poliranja, i bit ćete pljunuta slika modernog engleskog turista iz 19. stoljeća.


Izvor:

http://www.atlasobscura.com

Naslovna fotografija: JERSEY HERITAGE COLLECTIONS

Share

Odgovori

Contact Us

%d blogeri kao ovaj: